Marija je već 32 godine bila samo vesela majka. Živjela je sa sinom Tomislavom, koji je bio voditelj u jednoj maloj firmi u Zagrebu. Marija je sve vrijeme posvećivala svom sinu. Kad bi došao vikend, čekalo ih je mnogo zadataka. Morali su ići na tržnicu Dolac. Iako Tomislavu ta aktivnost nije bila draga, izdržao bi sve samo zbog majke. Marija bi polako šetala između štandova, pažljivo birajući svježe voće i povrće, iako je sve to moglo biti obavljeno dvostruko brže u nekoj samoposluzi, ali njoj je šetnja tržnicom s Tomislavom bila mali ritual pun topline.
Nakon toga, odlazili bi u vikendicu u Samoboru, gdje su sate provodili u vrtu, ponekad kopajući po zemlji, a ponekad samo promatrajući oblake koji su se ponašali kao da imaju vlastite, čudne planove. Bilo je doba kad su se kisele krastavci i rajčice, iako ni Marija ni Tomislav nisu voljeli kisele stvari. Sve su radili zbog susjeda i rodbine, kao da je svijet utkan u lance darivanja i sitnih usluga pod krošnjama starog oraha.
Sve je klizilo u tišini zadovoljstva, a Marija je bila sretna što joj sin od 32 godine živi pod istim krovom. No, iznenada, taj mir je pukao kao balon od sapunice. Jedne večeri Tomislav joj je rekao: “Mama, idem se oženiti.” Njegova izabranica bila je tiha i povučena djevojka od 25 godina, imenom Jadranka ime što kao da dolazi iz jadranske magle.
Tomislav i Jadranka kupili su mali stan na Trešnjevci, ali buduća svekrva ih je uvjerila: “Mladi ste, iznajmite stan da zaradite koju kunu više. Bit će vam dobro kao mladoj obitelji.” I tako su pristali.
Marija je opet bila sretna, misleći da će Tomislav ostati uz nju. No, radost joj je bila plitka, poput lokve poslije ljetne kiše. Tomislav je večeri i dane provodio s Jadrankom. Šetali su po Gornjem gradu kao da plešu izvan stvarnosti. A onda, jednog čudnog jutra, saznalo se da će Jadranka roditi. Marija je odmah pomislila na stare Tomislavove dječje dekice i kapice koje je brižno čuvala u ormaru cijelo ovo vrijeme. Ali snaha joj je rekla, blago se smiješeći: “Može za fotografiju, ali svojim djetetom želim izabrati nešto svoje.” To je bilo kao da magični ormar s uspomenama više ne ima ključa.
Kad su sakupili dovoljno novca, mladi su se iselili u svoj stan. Marija je osjećala kao da je njezina sjenka zauvijek ostala na pragu kuće. Njezino ogorčenje bilo je poput bure nad Jadranom. Nije mogla vjerovati da ju je netko mogao ostaviti tako njezin sin kao da ju je zamijenio nekom drugom, ploveći u tuđem snu, dok je ona ostajala budna, razgovarajući s lastavicama pod strehom koje su znalački šutjele.
