Prisjećam se još davnih dana kada sam živjela u staroj zgradi u Zagrebu, gdje sam imala susjede, stariji bračni par, a s njima je stanovala i njihova kći s tri djevojčice. Kći se zvala Smiljana svi su šaptali da je ona siroče, bez oca za djecu. Razlog tome bio je što je imala tri djece, svako s različitim ocem. Za Smiljanu se znalo da se prvi put udala vrlo mlada, sa svega osamnaest godina. Momak je bio ludo zaljubljen u nju njezini roditelji nisu imali ništa protiv ženidbe, dapače, veseli su bili. Tko ne bi želio svome djetetu sreću?
Zajedno su proveli nekih pet godina, ali začudo, nisu imali djece. Skoro svi u zgradi su s vremenom počeli nagađati zbog čega je to tako. Kao što to kod nas biva, krivnja je uglavnom pala na djevojku govorilo se da je bila previše vragolasta prije udaje, pa sad, eto, ne može imati djece.
Smiljana nije imala baš nikakve sreće ni sa svekrvom stara žena s Korduna stalno je sinu govorila da mu takva nevjesta ne treba. Glavno je ženino djelo roditi potomstvo, govorila je ispod glasa. Na kraju ju je sin poslušao i napustio Smiljanu. Trebalo je riješiti papire za razvod, ali Smiljana nije mijenjala prezime Ma, neka ostane, rekla je. Jedva je izdržavala obilazeći urede.
Tada je srela drugog muškarca, i ubrzo ostala trudna. Ispalo je, na kraju, da nije Smiljana ta koja ne može imati djecu, već njezin prvi muž. Ali sad je bilo kasno. Kad se dijete rodilo, otac je pobjegao, nije htio čuti ni za Smiljanu ni za dijete. Što je mogla drugo nego dijete upisati na prezime prvog muža?
Njezina majka nije bila bijesna, dapače, silno se radovala unuci. Prošlo je nešto vremena i Smiljana im je opet obznanila da čeka dijete. Ovog puta je barem bila ponovno udana, što se smatralo boljim. Novi muž nije baš planirao djecu tako brzo. Nesreća. Dijete se rodilo, ali sa zdravstvenim problemima. Otac se uplašio, pobjegao, nije čak niti tražio razvod.
Prošlo je neko vrijeme, Smiljana je opet našla nekog, i odlučila imati još jedno dijete, iako su je roditelji molili da nejač bude dosta teško je bilo hraniti toliko gladnih usta, a ona se nije obazirala. Rodila je i treću djevojčicu. I taj otac je nestao preko noći. Maloj je upisala očevo ime, naravno drugo prezime.
Srećom, Smiljana je kupila mali stan, pri čemu su njezini roditelji znatno pomogli. No nakon žestoke svađe s roditeljima, shvatila je da mora ipak pronaći novac kojim će prehraniti svoju djecu. Odlučila je tražiti alimentaciju. Trebate li pogađati nitko od bivših muževa nije prihvatio očinstvo niti htio priznati djecu. Jedni su odmah nestali, drugi su počeli prijetiti.
I eto, tako je to bilo sa Smiljanom. Ima djecu, ali na što liči taj život? Čini se da se opet našla na početku, u nekoj novoj nevoljiAli znate što? Kad god bih srela Smiljanu na stubištu, nosila je torbu punu namirnica u jednoj ruci i najmlađu kćer u drugoj, pogledala bi me onim svojim plavim, umornim očima i uvijek bi se nasmiješila onako vedro, kao da joj u životu nikada ništa nije falilo. Djevojčice su rasle uz njezinu upornost, smijeh i dom koji je, iako siromašan, uvijek mirisao na svježe ispečeni kruh i pokoji cvijet sa balkona. Nitko od susjeda više nije šaptao, a s vremenom su i najtvrđa srca otoplila: pomagali su joj nositi špeceraj, čuvali bi djecu, donosili stare knjige i igračke.
Dugo sam razmišljala o Smiljani. Nije imala ni podršku, ni muža, ni sigurnost, ni novac ali imala je ponos i hrabro srce. Možda joj život nije bio onakav o kakvom je sanjala kao djevojka, ali je od njega ispekla kruh koji nikome nije bio gorak. I kad bi navečer u tami zgrade čula kako njezina dječica pjevaju pjesmice pred spavanje, znala sam da ljubav doista dolazi u najneočekivanijim oblicima i da možda baš tu, u toj malenoj kuhinji na trećem katu, živi više sreće nego što su mnogi ikada okusili.
Naučila sam tada: nisu bitni ni sudovi, ni prezimena, ni šaputanja. Bitan je osmijeh ujutro, poljubac prije sna i odvažnost da nas život ne slomi nego da ga, i kad je tvrd kao kamen, razlomimo i podijelimo sa onima koje volimo.
