MAJKA
Trudnoća Marije okupila je sve tračerice sela:
Ni srama ni stida! Trbuh joj već do zuba, a ona šeta pa se smješka! Meni bi bilo neugodno ljudima u oči pogledati raspredala je baba Anka.
Vrijeme su danas, bez morala, sve propalo mudrovala je Katica Miroslavovna.
A od koga je nosi? zatrpavala usta sjemenkama zabezeknuto upita Jelena Perković.
Eh, zna se od koga. Sjećate se kad su iz Zagreba došli radnici graditi crkvu? Jedan je bio tamnokos, zgodan, baš pravi gospodin. S njim joj je krenulo. Poslije ispalo da je oženjen. Otišao za svojim poslom, i gotovo! odmahnula je rukom baba Anka.
U takvim stvarima treba pogledati osobnu! dobacila je Perkovićka.
Što se dereš, Anka? Kokoši, kokoši, stalno kvocate! prekinuo je žene stari Franjo.
Kvocaju kokoši! A mi vodimo ugodne razgovore ispravila ga Katica.
Dok ti tu vodiš razgovore, tvoja koka šeta po vrtu prstom je pokazao Franjo prema Katici.
O, vrag ti je odnosi! Sad ću joj ja pokazat! odbrusila je Katica i pojurila kući.
Nisu svi osuđivali Mariju. Neki su ju žalili, drugi vjerovali da će joj ipak sve biti dobro.
Kćeri, trideset ti je godina. Muža nemaš, a teško da ćeš ga više i naći. Rađaj, barem će dijete biti s tobom blagoslovio je Mariju otac.
Odrasćemo ga, nije više rat podržala ju je i majka.
Rodio se Malić, s biljegom sramote. Vanbračno dijete, bez oca. Marija je svoje majčinstvo nosila ponosno, uzdignute glave.
Dječaku su dali djedovo ime za drugo ime. U rubrici “otac” crtica, kao da mu je netko polovicu duše odrezao.
Maliću je bilo jedanaest, kad mu je umrla baka. Djed nije izdržao tu bol, pa je nakon godinu dana pošao za njom.
Malić je oduvijek bio povučen i šutljiv, a nakon djedove smrti potpuno se povukao u sebe.
Gledajući sina kako pati za voljenim djedom, Marija je molila: “Bože, pošalji meni patnje, dijete mi poštedi toga.”
Andrija Ivanović nije Maliću bio samo djed, već i najbolji prijatelj i zamjena za oca.
Mati u njemu nije vidjela oči ili lice njegova pravoga oca, ali talenat je ipak naslijedio od njega. U susjedstvu je curama pravio kućice za lutke od starih kutija, djedu pomagao oko šupe i štale.
Bit će od njega pravi graditelj! Ruke mu je Bog podario uzdizao ga je djed.
Majku je često hvatila grižnja savjesti što Malić raste bez oca, bojala se da joj zato ne uzvraća ljubav.
Sine moj pokušavala je obgrliti sina.
Ma pusti, mama, nemoj izmaknuo bi se.
Malić je loše učio, jedva prolazio sve osim tjelesnog i likovnog.
Ne znam, Marija Andrijina, što će biti od njega žalila se razrednica ništa ga ne zanima osim šale i crteža. Kakav će ga fakultet primiti s takvim ocjenama? Pisali smo sastav Moja omiljena knjiga, a on ispričao nekoliko viceva! i pruži joj bilježnicu.
Odradit će vojsku, pa što bude. U selu uvijek treba radnih ruku branila je Marija sina.
Nikad ga nije grubo korila, samo mu je stalno govorela: “Uvijek, sine, ostani čovjek, ma što ti život donio.” Voljela ga je bezuvjetno, drugačije nije ni znala.
Kad su Malića pozvali u vojsku, ispratilo ga je cijelo selo, dva dana su slavili.
Služi tako da nam se kao junak vratiš! galamio je pijani stari Franjo, mašući šakama pred Malićem.
Pred vojarnom, prije polaska, Marija je zaplakala:
Sine moj, oprosti mi.
Čuvaj se, mama, piši mi, makar o našoj kravi, o selu, o tračevima, samo piši zagrlio ju je tako nježno kao da se opraštaju zauvijek.
Slala mu je pisma gotovo svaki dan, o kravi, o životu u selu, o praznoj kući, kako ga beskrajno puno voli i želi što prije zagrliti. I uvijek ga podsjećala: “Sine moj dragi, ostani čovjek bez obzira na sve.”
Iz Malićevih pisama saznala je o njegovoj vojnoj službi, novim prijateljima, posebno se radovala kad je spomenuo prijatelja Slavu: “Mama, kao brat mi je!”
U jednom pismu Malić je napisao kako se sjeća da ga je, kad je imao pet godina, pogladila po obrazu. A on, namrgođen, rekao: “Mama, grube su ti ruke!”
“Oprosti mi, mama! Znam da se nisi naljutila, samo si se nasmijala: ‘A s čime bih ti obrađivala vrt, hranila stoku, kad ne ovim rukama?’ Mama, kad bi znala koliko mi fale tvoje ruke! Neka mi i lice izranjaju, samo da ih opet osjetim.”
To je bilo zadnje pismo. Vijest o Malićevoj herojskog smrti došla je u Marijinu kuću poput crnog gavrana.
“…ranjeni Malić Andrijić, opasan bombama, bacio se u sami centar neprijatelja i poginuo skupa s njima” pritisnula je majka usne na fotografiju u crnom okviru, preuzetu iz županijskih novina, “Za hrabrost i junaštvo predložen za najviše državne odlikovanje (posmrtno)” završavala je vijest o njegovom podvigu.
O, Marija, jadna ti si prigrlile su je susjede.
Ona je nosila žalost zahvalnošću, kao i majčinstvo obilježeno sramom, kao smrt roditelja, kao sve u ovom životu. Nikad se nije tužila ni jadala. Pred ljudima nije plakala, nije dramila, samo bi brisala suze sa očiju rupcem. Jedan dan je ostarila.
Nisu otvarali lijes. Nije sina mrtvog vidjela, niti ga zagrlila za oproštaj, pa joj se znalo pričiniti da su ipak pogriješili, da možda Malić živi. Jer nekad su se dešavale i takve stvari. Tako je znala gledati kroz prozor i zamišljati kako Malić ulazi u dvorište.
Maliću, sine! povikala bi Marija, a ptice bi polegle s grana.
Vi ste Marija Andrijina? Oprostite što dolazim ovako kasno. Ja nisam Malić, ja sam njegov prijatelj, Slavko. Zajedno smo služili, pisao vam je o meni stajao je mladić stiskajući kapu u ruci.
Oprostite vi meni, srce mi stade, kad vas onako u mraku vidim… a i slični ste mu po stasu smeteno će Marija. Uđite, baš sam večeru spremala. Nemam nešto posebno, ali ima juhe. Volite li juhu?
Vi meni govorite ti, molim vas. Ja sam kao vaš sin odgovori Slavko.
Marija je bila sretna kao nikada nakon sinove smrti. Razgovarali su do zore. I plakali i smijali se, pričajući o Maliću.
Jednom je zaspao, tako slatko da mu je naš pas Medo lizao lice. A on se u snu nasmiješio i šapnuo: ‘Mama, mamice, draga.’ Mi smo se skoro odvalili od smijeha. Poslije je priznao da ste ga dolazili ljubiti dok spava. Eh, kako bi mi to uvijek pričali.
Ma, kao ježić je bio, nije se dao poljubiti ni zagrliti! Ja bih čekala da zaspe pa mu ljubila ručice, oči… Bila sam uvjerena da, kad zaspi, top ga ne bi probudio! smijala se Marija.
Bio je ponosan na vas. Volio vas je jako.
Majka otvori album sa slikama iz djetinjstva:
Ovo je prvo kupanje, sav mršav, ruke i noge tanke ko u pauka! Ovo su prvi koraci, pažljivo prelistava slike s bakom na školskoj priredbi, baš ga je razmazila. Ovdje s djedom Andrijom pili drva. Vidi kako žmiri! Bio je presmiješan, pogladi sliku sad su opet zajedno. Jako ga je volio, poslije smrti toliko je tugovao.
Iz Slavkovih sjećanja Marija je shvatila koliko je njezin sin bio hrabar, pošten, pravedan.
Nas je zapovjednik bodrio: Izdurat ćemo, pomoć stiže, govorio je. Samo par sati da izdržimo. Ali kasnije, kad nas je ostalo malo, prestali smo se nadati. Mene je pogodio geler, nogu sam izgubio. Skoro nitko nije preživio. Kad su nestale municije, išli smo na ručni boj. Malić, kao pravi junak, bacio se među neprijatelje… Slavko pokri lice rukama i zaplaka.
A meni je pisao da imate vježbe, šapnula je Marija, nije htio da brinem razumjela je.
Nekoliko dana Slavko je ostao kod Marije. Popravio ogradu, zakucao koji crijep na krovu. No, došao je trenutak rastanka.
Smijem li vam pisati?
Piši, sine, bit ću ti jako zahvalna osmjehne se majka. Nije ga htjela pustiti, ali znala je da ga čeka svijet.
Znate, ja nemam nikoga. Cijeli život dom za nezbrinutu djecu. Sramio sam se to vam reći. O nama uvijek misle najgore. Oprostite mi.
Ma budalo mala! uzvikne Marija Kamo si mislio ići?
Pa, ne znam… rado bih ostao.
Onda ostani kod mene. Ja sama, ti sam, imaš gdje glavu skloniš. Ako poželiš otići, neću te zadržavati, ali znaj moj dom su ti vrata uvijek otvorena. U duši te volim kao sina.
I opet su tračerice brbljale da je Marija brzo preboljela, da je sebi zamjenu našla, da sklanja nekog sumnjivca kome ne treba vjerovati.
Nisu svi osuđivali Mariju, neki su je žalili, neki još vjerovali da će sve na kraju biti dobro.
Za Slavka se našlo posla u selu. Primi ga kovač za šegrta, i nije se pokajao od momka je ispao prva liga majstor.
Ubrzo je doveo i mladu ženu, radosnu i dragu. Zavoljela je Marija kao kćer. Voljela ih je kao vlastitu djecu, drugačije nije znala. Samo ih je zamolila, kad dobiju sina, da ga nazovu Malić. No za godinu dana, roda je donijela djevojčicu, a kroz godinu i pol još jednu.
Sretna Andrijina prošeta. Sin joj vrijedan, radi, izgradio kuću, kupio auto, snaha ko naručena!
Samo je Slavko znao kako noću često majka tiho plače.
Marija je doživjela duboku starost. Nekoliko tjedana pred smrt, danima je ležala.
Ne bi svaka kći njegovala svekrvu kao što Slavko i svaka žena brinu o njoj čudili se u selu.
Posvojeni sin nije se gadi, nosio je nošicu, prao plahti, ne bježeći od ničega.
Pred kraj, Marija podignu ruke, kao da želi nekoga zagrliti: Malić…, jedva čujno prošapta i umre. Oplakivale su je i unučići, i snaha. Slavko je osjećao tugu, ali i olakšanje.
Što se smiješ? Majka ti umrla, a ti! zabrinula se supruga.
Sad je sa sinom, više se neće mučiti. Zajedno su, napokon, zagrljeni. Vrijeme liječi rane, ali bol zbog gubitka djeteta nema lijeka uzdahnuo je Slavko.
Voljeti usprkos svemu, do zadnjeg daha to može samo majka.
