Jasmina je bila ljubavnica. Nije joj bogzna kako krenulo sa udajom. Provela je mladost čekajući pravu priliku, a kad je zakoračila u tridesetu odlučila je da konačno pronađe muškarca. Da je Domagoj oženjen, nije odmah znala, a kasnije ni on sam nije to krio kad je shvatio koliko mu se Jasmina prirasla srcu. Ipak, nikad mu nije prigovarala. Naprotiv, samo je sebe krivila zbog ove veze i svoje slabosti prema njemu. Imala je osjećaj manje vrijednosti jer nije na vrijeme pronašla muža, a godine su prolazile.
A nije bila loša cura nije bila prva ljepotica, ali simpatična, malo punašnija što joj je možda i dodavalo koju godinu više. Odnos s Domagojem nije vodio nikuda. Nije više željela biti ljubavnica, ali ga ni ostaviti nije mogla. Strahovala je da ostane sama.
Jednog dana ju je posjetio bratić Marko. Bio je u Zagrebu na službenom putu i navratio kod Jasminu na nekoliko sati, jer se dugo nisu vidjeli. Sjedili su u kuhinji uz ručak, pričali kao nekad iz djetinjstva o svemu i svačemu, kako danas ide život. Jasmina mu je ispričala sve o svojoj ljubavnoj situaciji i malo je i suzu pustila.
U tom trenutku je upala susjeda iz stana preko puta, zvala Jasminu da pogleda što je kupila. Jasmina je otišla, računala je da je neće biti duže od dvadeset minuta. U međuvremenu, netko je pozvonio na vrata. Marko je otišao otvoriti misleći da se Jasmina vratila, kako ionako nisu ni zaključali
Na pragu je stajao Domagoj. Odmah mu je bilo jasno tko mu je pred vratima. Domagoj se zbunio kad je u stanu zatekao krupnog tipa u trenirci i majici, kako gricka sendvič sa salamom.
Je li Jasmina doma? pitao je Domagoj zbunjeno.
U kupaonici brzo se snašao Marko.
Oprostite, tko ste vi njoj? još se nije snašao Domagoj.
Njezin muž. Zasad nevjenčani. A vi? Zašto vi nju tražite? Marko se nagnuo prema njemu i zgrabio ga za prsa. Ti si taj ženjeni šminker kojeg mi je Jasmina spominjala? Slušaj dobro! Još jednom da te vidim ovdje, niz stepenice ćeš! Jasan?
Domagoj ga se jedva otresao i pobjegao dolje stepenicama.
Nedugo zatim vratila se Jasmina, a Marko joj je ispričao što se dogodilo.
Što si napravio? Tko te molio za ovo? rasplakala se Jasmina. Sad ga više nikad neću vidjeti…
Sjela je na kauč i pokrila lice rukama.
Da, i bolje da ga ne vidiš više rekao je Marko. Prestanimo s tim jadikovanjem! Znam jednog pravog frajera za tebe. Udovac iz našeg sela, žene mu ne daju mira otkako mu je supruga umrla, a on ih sve odbija. Kao da još uvijek želi biti sam. Evo što kad završim službeni, svratit ću opet po tebe, spremi se. Idemo zajedno u selo, upoznat ću vas.
Ma daj, Marko Ne mogu ja tako. Tko zna tko je taj. I još da ja dolazim, sram te bilo Ne ide to tako.
Sramota je biti s tuđim čovjekom, a upoznati slobodnog nije reče Marko odlučno. Nitko te ne tjera u krevet. Hajde, Ljubi je rođendan.
Nekoliko dana poslije, Jasmina i Marko putovali su u Markovo selo. Markova žena Ljuba dočekala ih je i pripremila ručak u vrtu iza kuće. Došli su i susjedi, prijatelji i Markov prijatelj udovac Ivan. Svi su već poznavali Jasminu, ali s Ivanom se upoznala prvi put.
Nakon toplog obiteljskog druženja Jasmina se vratila u Zagreb. Zapazila je da je Ivan bio tih i stidljiv. Sigurno još žali za ženom. Jadnik. Malo je takvih s dušom, pomisli Jasmina.
Tjedan dana kasnije, za vikend, Jasmini su pozvonili na vrata. Otvorila je i ostala iznenađena na pragu je bio Ivan s vrećicom u ruci.
Smijem li, Jasmina? Došao sam usput, bio na tržnici i u trgovini. Kad sam već tu, mislio sam da svratim i pozdravim nespretno reče Ivan.
Jasmina ga je pozvala unutra. Još je bila iznenađena, ali iz pristojnosti ga je ponudila čajem, polako shvaćajući da njegov dolazak nije bio slučajan.
Ste sve kupili što vam treba? pitala je.
Sve je u autu. A ovo je za vas izvadio je iz vrećice mali buket tulipana i pružio joj ga.
Primila je cvijeće, oči su joj zaiskrile. Sjeli su u kuhinju uz čaj, razgovarali o vremenu i cijenama na tržnici. Kad su ispili čaj, Ivan se zahvalio i krenuo obući sako i cipele. Na samom pragu, iznenada se okrenuo:
Ako sad odem, a ne kažem, zauvijek ću sebi zamjerati. Jasmina, tjedan dana samo na vas mislim. Vjerujte mi. Jedva sam dočekao vikend. Marko mi je dao vašu adresu…
Jasmina je pocrvenjela i oborila pogled.
Ali, mi se zapravo skoro i ne poznajemo… nesigurno mu odgovori.
Nema veze, važno je… vam nisam odbojan? Smijem vas ti, molim? Znam da nisam neko čudo, a imam i malu kćer, osam joj je godina. Sad je kod bake.
Ivan je bio uzbuđen, pomalo su mu drhtale ruke.
Kćer je blagoslov u sanjivom tonu reče Jasmina. Oduvijek sam sanjala imati dijete.
Ivan, osokoljen Jasmininim riječima, primi je za ruke i povuče bliže sebi te je poljubi.
Poslije toga pogleda joj u oči, a ona je plakala, ali od sreće.
Jesam ti neugodan? upita on tiho.
Ne, baš suprotno prošaptala je. Nisam ni slutila… Tako je slatko i mirno. Nikom ga ne otimam.
Od tada su se viđali svaki vikend. Dva mjeseca poslije Jasmina i Ivan su se vjenčali i preselili u selo. Jasmina se zaposlila u vrtiću. Godinu kasnije rodila je djevojčicu. Tako su u njihovoj kući odrastale dvije curice: obje jednako voljene i željene. Ljubavi je bilo dovoljno za sve, a Ivan i Jasmina su od sreće i ljubavi samo cvjetali kao nikada što su godine prolazile, njihova ljubav je postajala snažnija, kao vino koje stari.
A Marko bi na svakoj fešti namignuo Jasmini:
I, što kažeš Jasmina, kakvog sam ti frajera našao, a? Sve si ljepša i ljepša. Slijedi savjet brata, ja ti uvijek dobro mislim!
