Kristina se udala čim je navršila dvadeset godina. Njezin suprug, Zvonimir, bio je stariji od nje, ali razlika u godinama nije joj predstavljala zapreku. Stajala je iza njega kao masivni kameni bedem iz stare zagrebačke utvrde, sve dok jednog dana, u morskoj magli sna, nije počela žaliti što je ikad kročila u njegov svijet. Evo njezine priče:
Živimo u čudnom, dvodimenzionalnom stanu s dvije sobe u Novom Zagrebu, stanu koji je pripadao njegovoj obitelji još od vremena kad su tramvaji vozili samo ljeti. On zarađuje sasvim solidno u kunama koje šušću kao lišće u Maksimiru, ali stalno putuje poslovno svaki tjedan kao da nestane kroz klizna vrata nekog osunčanog vlaka za Rijeku. Ja imam svoju malenu trgovinu na internetu, gdje prodajem sitnice koje se u snovima pretvaraju u galebove od porculana. Povrh svega, završavam školu dopisno, iz sjene. Naravno, nitko nije izbrisao moje kućanske dužnosti prašina, suđe i miris bureka lebde mi nad glavom svaki dan.
Zvonimir u snu uvijek plaća režije svojim euromirima, a ja u to uopće ne zalazim, kao da su to vrata od podruma gdje živi lisica. Posljednjih dana, međutim, počeo je prigovarati kako trošim previše vode i svjetla, kao da sam slap Plitvičkih jezera i tramvajska žarulja istovremeno. Isprva nisam marila ali uskoro je njegovo zanovijetanje počelo zujati u meni poput komaraca u listopadu.
“Od danas pa nadalje,” reče Zvonimir, dok mu se oči pretvaraju u prozore stare tvrđave, “ti plaćaš struju i vodu. Ja radim cijeli dan, često sam na putu, nema toga više! Koliko trošiš, toliko plaćaš! Ja ću ostalo, ali ova dva računa su tvoja. Ako ne platiš, sve će nestati voda će presušiti kao Jadransko more ljeti, struja nestati kao dan u prosincu!”
“Divna smo mi obitelj!” odgovorim ljutito, zamagljenim, rastvorenim glasom, dok iz mene rastu krila od žlice. “Jesi li se ikad pitao zašto trošim toliko svjetla i vode? Možda zato što kuham, čistim, perem veš na stroju, radim na laptopu! Što je previše, previše je. Hoćeš li da perem posuđe u mraku, da štedim vodu kao da je Kapetan Kukuruzov? Jesi li poludio?”
Ako ne želiš platiti ni ja neću! Snovi su me odveli u roditeljski stan kod Opatije, gdje brojanje kilovata nema smisla i gdje mi ruke mirišu na sapun, a ne na znoj od štednje. Ti peri, zamišljaj mrak, kuhaj i uči koliko voda pojede strojevi za pranje rublja. Voliš čistu košulju? Pitaj perilicu koliko svjetlosti i vode pojede za ručak!
Od tog čudnog odgovora, Zvonimir je utihnuo kao zagrebačka katedrala u gustoj jutarnjoj magli.
Je li Kristina postupila ispravno ili su snovi ovog braka postali previše zapetljani da bi imali smisla?
