Mama, zašto mi opet šalješ te slike? “Dobro jutro”, “Sretan imendan”… Od njih mi se mobitel zamrzne! Možeš li jednostavno pisati kad imaš nešto važno? Ili još bolje, ne piši ništa ako nema novosti? Radim, nemam vremena čitati tvoje pjesmice o mačićima!
Ivan je s nervozom bacio mobitel na stol. Ekran je još uvijek svijetlio i prikazivao čestitku s pahuljastim zečićem i natpisom: “Neka ti dan bude sunčan!”
Bilo mu je trideset pet. Bio je glavni programer u jednoj velikoj IT-firmi u Zagrebu. Život mu je bio satkan od rokova, Zoom poziva, sprintova i neprestanog toka informacija.
Njegova majka, Marija Petrović, živjela je u seocetu udaljenom tristotinjak kilometara od grada. WhatsApp je naučila koristiti prije pola godine, otkako joj je Ivan poklonio svoj stari mobitel.
Od tada je njegov život postao more GIF-ova i sličica.
Svako jutro počelo bi s “šalicom kave” u pikselima. Svaku večer bi završila s “anđelom čuvarom”.
Ivan je u početku pristojno odgovarao emojijima. Potom je počeo ignorirati poruke. Danas mu je prekipjelo.
Marija je polako pročitala sinovu poruku.
“Ne piši ako nema novosti.”
Pogledala je kroz prozor. Vani je padala siva jesenja kiša. Kakvih bi ona imala vijesti?
Mačak Marko je uhvatio miša?
Susjeda teta Kata se opet posvađala s poštarom?
Tlak joj je jutros skočio na sto osamdeset?
Je li to vijest za njezinog sina koji “radi na digitalnoj budućnosti”?
Tiho je uzdahnula, obrisala suzu rubom rupčića i izbrisala spremnu večernju čestitku sa željom za laku noć.
“U redu, Ivice. Neću,” napisala je s naporom, jednim prstom pritišćući slova. No obrisala je poruku. Zašto mu smetati?
Samo je spustila mobitel na komodu.
Ivan je uživao u tišini. Nema zvuka vibracije u džepu. Nema smiješnih videa.
“Konačno je shvatila,” mislio je.
Prošao je tjedan dana.
Petak navečer, sjedio je u kafiću s prijateljima.
Moja mi je jučer poslala video kako se kiselu krastavci, smijao se kolega. Kaže, “to će ti valjati!”
Svi su prasnuli u smijeh.
Ivan je izvadio mobitel i otvorio razgovor s majkom.
Posljednja njegova poruka: “…ILI UOPĆE NE PISATI.”
Status: “Posljednji put na mreži: prije 6 dana.”
Osjetio je neobičan nemir. Majka nikada nije gasila internet. Govorila je: “Možda me nazoveš, da vidim odmah.”
Nazvao ju je.
Dugi, beskrajni tonovi.
“Poziv nije moguć.”
Zvao je još jednom. Pa opet.
Tjeskoba, hladna i ljepljiva, skupljala mu se u grlu.
Ivan je jurio magistralom usred noći, kršeći sva prometna pravila.
Nazvao je susjedu, tetu Katu.
Kate, gdje je mama?
Joj, Ivane… Ne znam. Kucala sam joj dva dana unatrag, mislila sam da je otišla u dućan. Svjetla nije bilo. Možda je kod rodbine u Karlovcu?
Ivan je znao da majka nema nikoga u Karlovcu. Zapravo, nema nikog osim njega.
Stigao je u selo oko tri ujutro.
Kuća zamračena. Vrata dvorišta otključana.
Ivan je potrčao do kuće. Vrata zaključana iznutra.
Mama! Mama, otvori!
Izbio je prozor, ne osjećajući ni staklo u ruci. Ušao je.
Unutra je vladao mir. Samo je starinski sat kucao iz dnevnog boravka.
Majka je ležala na kauču, ogrnuta onim starim kućnim ogrtačem.
Spavala je.
Ivan je prišao i uhvatio je za ruku.
Ruka topla.
Marija je otvorila oči, zamućene od sna i prepasti.
Ivo? Što je bilo? Je li rat?
Ivan je sjeo na pod, glavu naslonio na njezina koljena. Tresao se.
Mama… Zašto se ne javljaš? Zašto nisi na mreži?!
Pa rekao si… ne piši, šaptala je zbunjeno, milujući ga po glavi. A mobitel… možda se ispraznio. Spustila sam ga na komodu, nisam ga dirala. Nisam ti htjela smetati. Mislila sam da radiš.
Ivan je uključio svjetlo.
Na komodi je ležao “mrtvi” mobitel.
Pored je bila bilježnica. Ivan ju je otvorio.
Bio je to “dnevnik poruka.”
Mama je u bilježnicu zapisivala što bi mu htjela slati, ali nije.
“Utorak. Ivice, danas je sunce izašlo. Sjetila sam se kad smo išli zajedno u park, kad si bio mali. Tada si ispustio sladoled i plakao si. Volim te.”
“Srijeda. Tlak luduje. Popila sam tabletu. Neću ti zanovijetati, imaš posla. Samo da znaš, ponosna sam na tebe.”
“Četvrtak. Sanjala sam oca. Naredio je da ti poručim: čuvaj se.”
Ivan je gutao te redove, nespretnim rukopisom, i osjetio kako mu se unutarnji zid cinizma ruši.
Te “glupe sličice”, emojiji, nespretnici to je bio njezin način da kaže: “Ovdje sam. Živa sam. Mislim na tebe.”
Bio je to njezin digitalni puls.
A on ga je prekinuo.
Da joj je pozlilo, ne bi ni znao. Jer joj je sam zabranio da šalje znakove.
Na kraju.
Ivan je ostao preko vikenda.
Popravio je ogradu. Namjestio joj televizor.
Kupio joj novi mobitel s velikim ekranom.
Mama, rekao je prije polaska. Šalji mi.
Što da šaljem, sine?
Sve. Mačke, čestitke, vrijeme, recepte za pite. Svaki dan. Čuješ? Svako jutro. Želim znati da imaš “dobro jutro.” To mi je… važno. To znači da si tu.
Vozio je natrag za Zagreb.
Mobitel je zazvonio.
WhatsApp. Mama.
Slika: debeli narančasti mačak s naočalama drži buket tratinčica. Natpis: “Sretan put, sine!”
Ivan se nasmijao. Prvi put iskreno, nakon dugo vremena.
Pritisnuo je mikrofon:
Hvala, mama. Mačak je zakon. Doći ću zvat ću te.
Pouka:
Poruke roditelja nisu spam. To je jedina tanka nit koja ih veže za tvoj svijet, svijet u kojem više nemaju svoje mjesto. Ne prekidaj je. Doći će dan kad će tvoj mobitel zauvijek utihnuti. Dao bi tada sve za još jednu “glupu” poruku s natpisom “Dobro jutro”, no neće ti je više imati tko poslati…
