Sjećam se kao da je bilo jučer, iako su prošle godine otkad sam se vratila iz dućana i zatekla nečiju tuđu jaknu na vješalici u hodniku. Nikad prije nisam vidjela tu jaknu. Stajala sam nekoliko trenutaka na pragu s vrećicama iz Konzuma u rukama, pokušavajući se sjetiti je li mi suprug, Marko, spominjao da nam dolazi netko u goste. Nisam se mogla sjetiti ničega takvog.
Iz dnevne sobe su dopirali tihi razgovori. Tiho sam spustila vrećice na pod i krenula prema njima. Primijetila sam usput da je kuhinjski stol posebno uredan, a na njemu kutija domaćih keksa kakve mi inače ne kupujemo. Kad sam napokon stigla do dnevnog boravka, u trenu je zavladala tišina.
Marko i njegova majka, gospođa Jelena, sjedili su na kauču, a pored njih je bila meni potpuno nepoznata žena. Teta u pedesetima, stroga frizura, ozbiljan izraz lica, i ona osmijeh što izgleda više kao strogost nego toplina.
A, stigla si obratila mi se svekrva, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Pogledala sam Marka.
Što se ovdje događa?
Ustao je pomalo nespretno.
Samo… razgovaramo.
Pogledala sam nepoznatu ženu.
Tko je ova gospođa?
Svekrva je preuzela riječ.
Ovo je gospođa Lidija. Ona će nam malo pomoći.
Nešto mi se stisnulo oko srca.
S čim će nam pomoći?
Lidija mi je uljudno, ali pretiho odgovorila, kao da ništa nije posebno.
S malo reda u kućanstvu.
Pogledala sam nju, pa opet svekrvu.
Molim?
Gospođa Jelena se nagnula prema meni.
U zadnje vrijeme je Marko iscrpljen, puno radi. A ti… zastala je i udahnula …ne stižeš uvijek sve srediti.
Pogledala sam ponovno Marka. Gledao je u parket.
Znači, doveli ste mi ženu da mi objasni kako voditi kuću?
Lidija je brzo podigla ruke.
Ne, ne, ja sam obiteljski savjetnik. Pomognem obiteljima kako da si bolje organiziraju život.
U tom trenutku osjetila sam neku čudnu mješavinu smijeha i ljutnje pod rebrima.
Bez da ste me išta pitali?
Svekrva je samo uzdahnula.
Da pitamo, nikad ne bi pristala.
Pogled mi je pao na malu bilježnicu koja je ležala otvorena na stoliću.
Na stranici je stajalo:
Kućna pravila
Pored je bio plavi kemijski.
Je li ovo neka šala? upitala sam.
Lidija je još uvijek pokušavala biti odmjerena.
Ponekad je zapravo jako korisno imati jasna pravila u kući.
Uzela sam bilježnicu i pročitala prvo.
Raspored kućanskih poslova.
Sljedeće:
Ograničiti impulzivne kupovine.
Pogled mi je pao na vrećice u hodniku, pa opet na Marka.
Jesi li ti ovo tražio?
Prvi put me pogledao u oči.
Samo… mislim da bi nam koristilo.
U prostoriji je nastupila gusta, teška tišina. Ponekad najviše boli nije kad se netko drugi upliće, nego kad tvoja osoba to dopušta.
Zatvorila sam bilježnicu i vratila je na stol.
Dobro rekla sam tiho.
Svi su zapanjeno gledali u mene.
Ako već uvodimo pravila, neka prvo glasi ovako.
Svekrva se ozarila.
Vidiš? Nije strašno!
Samo sam je pogledala.
Prvo pravilo: Nitko više ne dovodi nepoznate osobe u moj dom radi procjene mene.
Zatim sam pogledala Marka.
Drugo pravilo: Ako imaš problem sa mnom, pričaj sa mnom.
Lidija je šutjela. Svekrva više nije bila tako sigurna.
I treće? upitala je tiho.
Uzela sam kemijsku i napisala na dno stranice:
Ako netko nije zadovoljan ovim pravilima, vrata su mu otvorena.
Okrenula sam bilježnicu prema njima.
Po prvi put otkad sam te večeri ušla u stan, nitko ništa nije rekao.
Danas se često pitam kad ti tvoja obitelj dovede ‘stručnjaka’ da te popravi… Je li to briga ili način da ti kažu da nisi dovoljno dobra?
