Nakon što smo se moj muž i ja vjenčali, osjećala sam se kao da letim od sreće, jer uz muža, imala sam i svekrvu s kojom sam bila vrlo prijateljska. Istina, naša bliskost bila je kao magloviti otočić u jutarnjem Jadranu, uvijek na dohvat, ali nikad sasvim pristupačna. Takvo stanje trajalo je dok nisam otkrila da pod srcem nosim dijete.
Dok sam bila trudna, sve je plovilo mirno, koliko-toliko. Svakoga dana mi je dijelila savjete koje sam slušala kao stare dalmatinske legende. Pričala mi je priče, objašnjavala sve kao da uči maleno dijete kako se pletu maslinove grane.
Ali čim sam rodila, nešto se u meni prelomilo, probudio se nekakav stari duboki instinkt. Njenim savjetima više nisam pridavala težinu, reakcije su mi postale oštre, gotovo kao bure koje nosi škure s prozora i razbija mir u kući. A ipak, pokušavala sam sakriti kako me njena prisutnost sve više žulja ispod kože.
A onda sam jednog dana shvatila da su svi oni krasni dječji predmeti koje mi je sestra poklonila nakon svoje kćeri odjeća, cipelice, kolica koja su poput vjetra prošla kroz nekoliko godišnjih doba, ali su izgledala kao netom kupljena iz izloga Ilice jednostavno nestali. Moja svekrva imala je svojevrsnu filozofiju: ništa tuđe, ništa rabljeno! Pogotovo ne za djecu! Sve što ima i slutnju na prijašnjeg vlasnika, pripada smeću.
Zamišljala sam vrećicu punu prekrasnih dječjih cipela kako tone među ljuskama od srdela i praznim konzeravma od sardina, dok sunčeve zrake čudno plešu po zagrebačkim krovovima. Najprije nisam ni primijetila da nešto fali, a kad sam, kao u snu, iskopala uspomenu na one malene papuče, shvatila sam da su otišle zauvijek. Pitala sam je, a ona je priznala: bacila ih je. Kao da je rečenica već napisana negdje visoko na zidu stare kamene kuće to nije u redu!
Nisam onaj tip osobe koja od svega radi buru u čaši, ali ovo mi je sjelo kao kamen u želudac. Ni dan danas ne mogu oprostiti svojoj svekrvi njezinu nesmotrenost.
Zašto mi barem nije pitala? Zašto me nije upitala ništa, prije nego što je svijetu oko nas šaptom i snom odnijela sve te lijepe, gotovo nove stvari? Čini se, u ovom snu, ponekad ljudi razgovaraju samo sa sjenama na zidu, a ne s onima koji ih najbolje čuju.
