Prije mjesec dana sam, napokon, postala baka. Bila sam presretna, kao da hodam po oblacima, i jedva sam čekala dan kada ćemo moći vidjeti bebu. Ali, nažalost, nismo dobrodošli. Snaha mi to jako jasno pokazuje. Nosili smo poklone, darove, čak smo dali i nešto novaca ali ona nas se i dalje boji kad se pojavimo. I sestra od zeta je ista takva.
Baš me boli to ponašanje, jer osjećam da sam prava baka. Moja snaha je bila nepristojna i prema meni i prema mojoj kćeri Ljubici, premda je Ljubica samo htjela udijeliti neki iskren i dobronamjeran savjet iz iskustva ipak ima troje djece. Niti to nije sve, vratila nam je i pola poklona. Kaže, šta će bebi plišane igračke ali, mislim, dijete će narasti, sve će to jednom trebati, čemu toliko ljutnje?
Kad smo došli u posjet, nismo dobili ni kavu. Moj sin je šutio i gledao u pod stvarno nije on glavni u toj kući. Vraćali smo se doma sav slomljeni, plakala sam cijelim putem jer nikad nisam očekivala takav doček.
Od tad viđam unuku samo na slikama, ne dozvoljavaju mi da dođem. Pozivam svoju djecu k sebi doma, ali snaha ne želi doći. Molila sam sina da bar prošeće s unučicom po Maksimiru, pa da joj vidim lice, ali ni to nije mogao. Snaha ga drži pod stalnom kontrolom i ne dopušta mu ni korak bez nje.
Snaha hrani bebu adaptiranim mlijekom, kako ne bi morala nestajati za vrijeme naših dolazaka. Misli da ćemo je osuđivati i zato izbjegava svaki susret. Ali mene stvarno nije briga! Samo želim vidjeti svoju unuku, i neću joj prigovarati, svaka mama ima svoj način i to treba poštovati.
Prije nego što je rođena unuka, imale smo dobar odnos, i ja i njezini roditelji. Ali kad se beba rodila, kao da je postala druga osoba! Nikada je nisam povrijedila, pa se pitam čime sam ovo zaslužila? Moje prijateljice se isto čude svi već ponosno vode unuke po kvartu, a ja svoju još nisam ni zagrlila.
Moja pokojna mama prepisala mi je stan na ime. Planirala sam ga prodati i podijeliti kune svom sinu i Ljubici. Sada, kad se sve ovo događa, muž mi kaže da bi bilo bolje iznajmiti stan nego ga pokloniti djeci koja nas baš ni ne cijene. Čini mi se da ima pravo. Na kraju će ispasti da kad ostarimo, nećemo imati nikoga svoga uz nas. Baš tužno…
