Ponašanje moje nećakinje postalo je razlog za veliku zabrinutost u obitelji, jer su joj roditelji popuštali do te mjere da je uvjerena kako je prava princeza, a sve oko sebe gleda kao na poslužno osoblje. Situacija je postala još gora sada kad bi uskoro trebala krenuti u školu, a još uvijek računa na svoje prstiće kad broji.
Problemi su počeli čim se rodila svi iz obitelji osjećali su se dužnima pomoći s njezinim odgojem. Svekrva se čak preselila u već pretrpani stan svoga sina kako bi pomogla sa bebom. Nažalost, umjesto zdravih smjernica, odrasli su joj ispunjavali svaku želju, pa je tako naučila da će plakanjem i vikanjem dobiti što god poželi.
Već sa šest mjeseci mala je znala manipulirati odraslima oko sebe. To je dovelo do kaosa u kući i zanemarivanja ostalih članova obitelji. Izmučen time, moj brat je naposljetku odlučio otići, ali je i nakon razvoda nastavio razmaziti svoju kćer. Obasipao ju je haljinicama, šminkom i cipelama kao da je stvarno princeza. Svaki pokušaj drugih članova obitelji ili odgojiteljica da joj ukažu na loše ponašanje završavao je svađama i prepirkama.
Cijeli njezin odgoj bio je fokusiran na njezinu želju da bude princeza, pa je potpuno izgubila interes za učenje ili stjecanje osnovnih vještina. Prije nego što krene u prvi razred, broji još uvijek na prste i nema ni osnovna znanja koja njezini vršnjaci već posjeduju. Roditelji su vjerovali u odgoj u kojem dijete mora imati potpunu slobodu odlučivanja bez ikakvih ograničenja. No učiteljica smatra da dijete ipak mora pokazivati barem osnovnu pristojnost i znanje kako komunicirati s odraslima.
Frustrirani njezinim ponašanjem i potpunim nedostatkom manira, skrbnici su odlučili svesti kontakt na minimum kako bi zaštitili vlastito psihičko zdravlje. Jasno im je kako bi roditelji trebali preuzeti odgovornost za odgoj svog djeteta te joj usaditi barem osnovne vrijednosti i životna načela.
