Oduvijek sam slabo vidjela, još od djetinjstva, pa sam stalno nosila naočale. Kasnije sam prešla na leće, ali bilo je dana kad bih šetala psa bez ičega, ili otišla do dućana zaboravivši naočale. Tako je bilo i te neobične večeri. Jurila sam prema dućanu, istrčala iz stana, projurila niz pet katova stepenica (nema lifta, naravno), i tad sam se sjetila da su mi naočale ostale kod kuće. Bila sam previše lijena da se vratim, pa sam produžila bez njih.
Stajala sam kraj police s ribljim konzervama i napadala blagajnicu s bezbroj pitanja kakva je koja riba, u čemu je konzervirana ali čim je ona počela služiti nekog drugog, okrenula sam se prema djevojci koja je stajala u blizini. Pogledala sam je na tren i nešto mi je u njenom liku bilo poznato. Smiješan punđa, razbarušena i visoka kao dva roga, veliki crveni šal, dugi crni kaput…
Možete li mi reći koja je od ovih konzervi skuša u umaku od rajčice?
Blijedo sam se prisjećala bile smo u paralelnim razredima. Dobar mi je ostao njen osebujan stil, stalno su je nastavnici opominjali zbog šareno lakiranih noktiju.
Evo ova ti je prava skuša, odgovorila mi je pomalo službeno. Još nešto?
Oprostite, naočale su mi ostale doma, ništa ne vidim.
Zajedno smo obišle dućan, spomenula sam neke naše stare profesore, na što je ona klimala glavom i smijala se nekim pričama. Nakon kupnje predložila sam da ostanemo na svježem jesenjem zraku, možda sjednemo negdje na čaj ili kavu, još malo popričamo. Ispričala mi je da radi u veterinarskoj ambulanti i iznenadilo me da se odvažila na takav posao. Razmijenile smo brojeve telefona, pričajući o tome da bi bilo lijepo ponovno se vidjeti.
Kad sam stigla kući i stavila naočale, pročitala sam poruku koju mi je poslala svega pet minuta nakon rastanka.
Oprosti što sam lagala. Nisam tvoja kolegica iz razreda. Bila sam u A razredu, ali u drugoj školi. Ako ti ne smeta, možemo ipak na kavu nekad? Ja častim.
Nisam odbila. Opet sam se našla s njom i nisam joj mogla skinuti pogled s lica, toliko je bila lijepa. Mnogo više od one djevojke iz škole koju sam mislila da prepoznajem.
Počele smo se viđati, izlazile na spojeve. Djevojka me s vremena na vrijeme zadirkivala, pitajući imam li zaista tako loš vid ili sam se samo nabacivala, ali znala sam da je to šala. Kao da je sve bila nečujna orkestracija sudbine, satkana od magle, jeseni i zamagljenih pogleda, baš kao u snu iz kojeg ne želiš probuditi se.
