Suprug mi je zabranio da se više čujem s tobom rekla je sestra.
Svakih nedjelja zovem Ivu. Nakon mame, nakon tate, kroz razvode, selidbe, bolesti i useljenja. Zovem je i svijet se nekako poravna. Postane mirnije život ide dalje.
Bok njen je glas bio nekako ispran. Kao šalica koju opereš, ali je ne obrišeš.
Bok! odmah sam čula da nešto nije u redu. Ali se ipak nasmiješim. Navika.
Mala pauza. Gotovo neprimjetna. Ali ja je čujem.
Čuj počne Iva. Nemoj se ljutiti, molim te.
Nemoj se ljutiti je uvijek loš početak. Gore od moramo razgovarati. Gore od samo se ne brini.
Moj Domagoj mi je zabranio da se čujem s tobom.
Molim?
Pa, on misli da loše utječeš. Na našu obitelj.
Željela sam reći nešto pametno. Ili barem suvislo. Mozak mi je velikodušno ponudio samo jednu riječ. Kratku. Snažnu. Ali, nije baš za izgovoriti na glas.
Iva, to je šala?
Nije, Marina. Nije šala.
Jablan pred prozorom njiše granu. Kao da suosjeća, ili isto ništa ne razumije.
Sjećam se kako se Iva kao dijete bojala mraka i dolazila k meni pod pokrivač. Kako me otpratila u rodilište. Kako me hranila pilećom juhom nakon razvoda i govorila: prebrodit ćemo mi to.
A sad loše utječem na obitelj.
Kako to loše utječem? pitam smireno. To traži napor.
Pa, Domagoj kaže da tebi nije stalo do nas, i da me okrećeš protiv njega. I tako
Svjež odgovor.
Iva, ja čak i volim tvog Domagoja. Malo, ali volim.
Ma, nemoj, Marina.
Što nemoj?
Ma, ne treba sad ovo.
Gledam u mobitel.
U redu tiho kažem. Razumijem.
Iako ništa nisam shvatila.
Sljedeći tjedan Iva nije nazvala nijednom. Samo po sebi, čudno.
Dočekala sam srijedu. Onda sam sama nazvala.
Dugi tonovi. Pa tišina.
U četvrtak opet. Isti rezultat. U petak napišem poruku: Iva, je li sve u redu? Plave kvačice odmah. Vidjela.
Odgovora nema.
Dugo sam gledala te plave kvačice. Kao dijagnozu.
Sjedila sam u kuhinji, pila čaj i razmišljala: dobro, recimo. Recimo da joj je Domagoj zabranio. Pa to je smiješno, zar ne? Odrasla žena, pedeset godina, dvoje djece i zabranio. Kakva riječ Kao da nije žena nego učenica kojoj zabrane večernje izlaske.
Popila sam čaj. Ostavila šalicu. Pogledala kroz prozor.
Dobro kažem na glas. Dobro.
Nazvala sam Ivinu susjedu, tetu Milku, s kojom smo nekad išle na more.
Milka, jesi li vidjela Ivu u zadnje vrijeme?
Jesam Milka je zastala. Jučer je išla u dućan. S Domagojem.
I, kakva je bila?
Ne znam. Pokušava ne razgovarati sa mnom kad je on u blizini.
Spustila sam slušalicu.
Na moj rođendan, u rujnu, prvi put nijedne godine sestra nije došla. Samo poruka: Sretan rođendan, ne mogu doći. I to je to. Bez objašnjenja, bez poziva.
Sjedila sam za stolom s dvije prijateljice i pravila se da je sve u redu. Jedna je pitala:
A sestra?
Ne može danas, zauzeta je kažem.
Prijateljica Ana se nagnula i šapnula:
Nije je pustio Domagoj?
Ana, ne znam.
Njena poznanica mi je rekla da joj Domagoj stalno provjerava mobitel. Svaki večer sjeda i lista fotke, poruke, pozive sve.
Šutim.
U trgovinu ide s njom nastavi Ana. Osobno! Odrasli čovjek, pedeset i dvije godine ide sa ženom u kupovinu. Uvijek. Kaže, teško joj nositi vrećice. Pažljiv.
Možda je stvarno pažljiv.
Marina Ana me pogleda ravno pažljiv i nadzor su ti dvije različite riječi.
Šutim. Stavljam tortu na stol. Zapušem jednu svjećicu jer tko će, zaboga, pedeset i sedam svjećica. Zaželim želju. Onu koju ne izgovaraš.
Listopad prošao tiho. Studeni isto. Pisala sam još dvaput: Iva, čekam te. Samo da znaš. Kvačice postale plave. Nema odgovora.
U prosincu zove druga susjeda, Nada.
Marina, oprosti što se ovako javljam. Jutros, zidovi su tanki Sinoć je vikao na nju. Dugo. Riječi nisam ulovila, ali ton jesam.
Šutjela sam.
Ona mu nije odgovarala tiho doda Nada. Ništa. Šutnja. To ti je, znaš, gore nego da je vikala natrag.
Stojim u kuhinji s mobitelom i gledam van.
Jedne subote ipak sam otišla. Bez najave. Kupila sam mandarine prosinac je. Stajem kraj ulaza i zvonim na parlafon.
Da? javi se Domagoj.
Domagoj, Marina sam. Iva mi je sestra.
Pauza. Duga. Ozbiljna, kao da odlučuje o sudbini svijeta.
Nije Iva doma.
U redu. Sačekat ću.
Nećeš je dočekati. Nema je do navečer.
Domagoj, dajte joj mandarine. Zna da ih voli.
Prenijet ću. Ostavite ih pred vratima. Evo, brzo izlazim.
Klik.
Stojala sam minutu. Ostavila vrećicu na stepenicu. Onda sam stala i uzela natrag.
Jer sam shvatila neće je dati.
Ne iz zlobe. Samo neće. I Iva neće ni znati da sam bila tu, s mandarinama na pragu, ko budala.
Vratila sam se kući. Stavila mandarine na stol. Gledala ih.
Narančaste. Još kao mala ih je voljela. Govorila je mirišu na Božić.
Uzela sam jednu. Ogulila. Pojela.
Mirisala je na Božić.
Počistila sam koru u malu hrpu. Van je već bio pravi mrak prosinac, šest sati, a kao ponoć.
Zazvonio je mobitel u pola jedanaest navečer.
Nisam spavala. Sjedila sam uz knjigu.
Telefon vibrira. Nepoznat broj.
Halo?
Tišina. Pa disanje. Nervoza.
Marino.
Glas tih, kao kad netko šapće da ga ne čuju iz susjedne sobe.
Iva?
Marina, otvori vrata. Dolje sam pred ulazom.
Već sam stajala. Knjiga pala na pod. Nisam ni primijetila.
Dolazim.
Iva stoji na vratima s torbom malom, na patent, očito nabrzinu. U raskopčanom kaputu, iako je prosinac vani. Suze u očima.
Otvori vrata širom.
Uđi.
Ništa više. Uzmem joj torbu iz ruke, stavim je u hodnik.
Iva stane nasred kuhinje. Ja stavim kuhalo na vodu.
Sjedi.
Sjedne. Ruke na stolu.
On je saznao da sam te zvala.
Kada?
Prije tri tjedna. Zvala sam s tuđeg mobitela, od kolegice u uredu. Mislila sam da neće skužiti.
Šutjela sam. Voda u kuhalu počinje šumiti.
Pogledao je ispis poziva. Našao je taj broj. Sam zvao Svjetlana mu je objasnila. Nije znala, nije joj kriva.
I što je bilo?
Iva šuti.
Tri sata je pričao. Kako sam ga iznevjerila. Kako ti loše utječeš na mene. Kako je sve što radim sama greška.
Sjedila sam i slušala. Samo slušala. Niti prekinula, niti uzdahnula, niti rekla pa kako tako. Sad to nije trebalo. Sad je trebalo samo biti tu pored.
Znaš što je najgore? gleda me. Sjedim i mislim: pa nije me nikad udario. Ne pije. Radi. Novac donosi. Ne galami. Istina, provjerava mobitel, bolje zna što ću obući i kamo otići. Ali to je valjda valjda je to normalno, ha? Samo takav karakter?
Gledala me kao da stvarno želi da kažem: da, normalno je. Samo karakter. Sve u redu, možeš doma.
Šutjela sam.
Je l tako? tiho ponovi Iva.
Nije kažem. Nije tako.
Gleda me.
Kad si zadnji put sama nešto odlučila?
Gleda u šalicu.
Kad si zadnji put napravila nešto što si htjela, a nisi poslije morala objašnjavati?
Vani počeo padati snijeg. Prvi tog prosinca krupan, polagan, kao da mu se nigdje ne žuri.
Ne pamtim veli Iva.
Mirna je. To je gore nego da plače.
Marina, večeras sam stajala u hodniku, oblačila čizme. Pita on: gdje ideš. Kažem: kod sestre. On kaže: ne dam. Pauza. Ja obula drugu čizmu, uzela torbu, i otišla.
Gledam je.
Nije očekivao doda. Nisam ni ja.
Dobro si napravila.
Ne znam. Odmahne glavom. Još ne znam je li dobro ili nije. Samo znam da sad, traži riječ, mogu disati. Danas mogu disati. Nekako čudno, ali mogu.
Ustanem. Odem u hodnik, uzmem stari, karirani plašt mamim. Stavljam ga Ivi na ramena.
Sporo ga prelazi rukom.
Mogu spavati kod tebe večeras?
Naravno.
On će zvati.
Neka.
Zvat će sto puta.
Neka zove.
Kimne. Marina odjednom reče sjećaš se kako smo se skrivale od roditelja pod stolom? Kad su se svađali?
Sjećam.
Uvijek sam mislila: kad se sakriješ, samo prođe. Pomire se. Samo ne smiješ izviriti.
Šutjela sam.
Tako sam i s Domagojem. Šutim i mislim proći će. Kad prođe nervoza, opet će biti dobro. Gorko se nasmije. Sedam godina šutim, Marina.
Ništa ne kažem. Samo točim čaj. Primačem joj teglicu keksa zobene, koje voli.
Znaš što ti je on meni govorio o tebi? pita Iva.
Da loše utječem na vas.
To je na glas. A još, da si usamljena i da zavidiš. Da se uvijek petljaš ljudima u život. Da je tvoje mišljenje otrov za našu obitelj.
Podignem obrve.
Otrov?
Otrov. Njegova riječ.
Iva je ostala tri dana.
Pijemo čaj ujutro. Navečer gledamo neke glupe filmove o ljubavi s dobrim završetkom. Domagoj zove. Prvo često, poslije sve rjeđe. Na kraju Iva primi, ode u hodnik. Ja čujem samo isječke miran glas, bez jecaja, bez suza. Par rečenica. Poslije tišina.
Vraća se u kuhinju. Sjedne. Uzimlje šalicu.
Danas idem nazad.
U redu kažem.
Ne pitaš zašto?
Ne.
Zastane.
Jer to je moj dom. I moj život. Prstima klizi po rubu šalice.
Klimam glavom. Ustajem, spremam joj sa sobom kekse, mandarine. Gleda, ne zaustavlja.
Već na vratima, dok navlači čizme, Iva kaže:
Reći ću mu sve. Još može biti moj muž, ali mi ne smije birati s kim ću pričati i koga zvati.
Ne govorim ništa. Samo gledam kako zakopčava kaput.
Na vratima se dugo grlimo.
Marina pritisne se uz moj vrat oprosti što sam toliko dugo šutjela.
Nema veze.
Ima veze.
Ne odgovaram. Samo je držim čvrsto, kao kad smo bile male i kad se bojala mraka, pa je došla pod moj pokrivač.
Onda ode.
Stojim kod prozora i gledam je kako prolazi dvorištem. Vrećica mandarina u ruci.
Stavljam kuhalo za vodu.
I sad više ne gledam stalno zabrinuto u mobitel.
