Bilo je oko osam sati ujutro kad se cijela moja obitelj okupila u zagrebačkom uredu javnog bilježnika, ispunjena uzbuđenjem zbog toga što nam je bogati rođak ostavio znatnu ostavštinu. Kako je bilježnik kasnio, napetost među prisutnima je rasla. Moja najstarija kćer, Vedrana, koja je jedva čekala da otkrije je li spomenuta u oporuci, nije mogla sakriti nervozu.
Hajde, teta, pokaži barem malo poštovanja. Trebala bi biti u žalosti, naš otac više nije s nama rekao sam Marku.
Ne zovi me teta, još sam mlada, koristi mi ime malo je uvrijeđeno odvratila teta Ljubica.
Smiješno je kako misliš da će te šminka i kozmetički zahvati održati mladom dobacio je Mark.
Napokon, javni bilježnik je stigao i ušao u ured. Pogledao je sve nas, potom uzeo fascikl s papira sa svog stola. Jeste li spremni da pročitam oporuku? pitao je publiku; svi smo klimnuli glavom. Sa zagonetnim osmijehom, bilježnik je počeo čitati posljednju volju mog oca Roberta.
Sve što ostavljam, ostavljam svima vama. Ali, nećete svi moći primiti nasljedstvo. Odlučio sam vam prirediti pravu potragu za blagom, kao što je moja majka priređivala meni i mojim sestrama. Morat ćete krenuti na put iz mog rodnog sela u Zagorju. Naša obitelj nije imala puno kuna, ali živjeli smo sretno. Kao najstariji sin, naslijedio sam kutiju od svoje majke, a u njoj se nalaze vaše blago, ali najpažljiviji će pronaći ključ. Ključ je negdje u kući, nije ga lako pronaći, pa vam želim sreću! pročitao je bilježnik.
Nastupila je tišina, svi su pokušavali shvatiti da je, čak i nakon smrti, stari Robert ostavio igru za nas.
Tišinu je prva prekinula teta Ljubica, kći Roberta: Muž, djeca i ja idemo odmah u selo, tko ide s nama tražiti ključ?
Mark i ja nećemo tražiti nikakvu kutiju ni ključ. Znajući našeg oca, sigurno nije sve ovako jednostavno, ima tu još neka tajna. Nama ne trebaju ti novci rekla je najmlađa kćer Marija.
Vedrana, njezin suprug i još nekoliko rođaka odmah su krenuli put zagorskog sela. Pentrali su se po štaglju, gledali kroz kokošinjac, tražili tragove po sijenu i provlačili se kroz ogradu. Mještani su ih gledali sa zanimanjem. U tom natezanju, Vedranina skupa haljina na kraju je izgledala kao obilježje nekog siromašnog vremena. Kad su napokon pronašli ključ, otvorili su kutiju i svi su ostali zatečeni.
Unutra je bila poruka i gomila slatkiša kraš ekspres i bomboni.
Sve moje ušteđevine donirane su u humanitarne svrhe, a vama je ostalo ono što doista zaslužujete. Hvala što ste unesli radost mojim dragim mještanima! pisalo je na poruci koju je potpisao pokojni otac.
