Potpisano drukčije
Nemojte mi to printati, spremit ću broj u mobitel, rekla je, kao da to radi svaki dan, sigurno i vješto. A zapravo, Dražen Ivanković je brojeve zapisivao u mobitel s nevoljkom sumnjom. Papirić je sigurniji. S papira ne iskaču stari nazivi, ne sugeriraju sami sebe, ne podmeću ideje o tome koga si zapravo mislio upisati.
Žena u šalter sali Doma zdravlja diktirala je broj liječnika polako, po dvije znamenke. Dražen je stajao uz pult, pridržavao laktom mapu s nalazima, a palcem je tapkao po ekranu. Hodnici su bili puni zvukova – netko je kašljao u rukav, neki se prepirao oko narudžbe preko e-Građanina, dječak je na aparatu za zaštitne vrećice vrtio plavu kapsulu dok mu nije ispala. Dražen upisa broj, stisne stvaraj kontakt i mobitel istog trena ponudi ime. Nije ni pogledao pravo, samo potvrdi, jer već iza njega nestrpljivo cupkaju drugi.
Spremili ste?
Da, naravno.
Spremio je mobitel u džep jakne, uzeo mapu i izašao, ne misleći više o doktoru, nego kako da stigne u dućan prije gužve, i još do Peveca po žarulje za hodnik. Jedna je treptala već treći tjedan, a Anđela je rekla: Ili je promijeni ili nemoj ni obećavat. Uvijek bi obećao subotom, a subotom bi se našla neka druga muka.
Doma je istresao vrećicu s jogurtom na stolac u kuhinji, skinuo cipele bez sagnjanja, i odmah se bacio tražiti žarulje na polisi. Navika koja ga je radovala ako si se sjetio, napravi odmah dok još imaš volje. Ipak, to mu je uspijevalo samo s malim stvarima. Veće je godinama odgađao i zvao to urednošću.
Žarulja nije imala pravi navoj. Pročitao sitna slova na kutiji, uzdahnuo i vratilo natrag. Iz dnevne je Anđela pitala:
Jesi kupio?
Jesam, ali kriva.
Logično.
Bez gorčine i bez napora, kao da se radi o vremenu o kojem se nitko ne pita. U zadnje su vrijeme važne stvari tako zvučale, kao da se ništa važno ne može reći.
Poslije večere sjeti se doktora. Morao bi pitati, ide li na UZV natašte. Dražen otvori WhatsApp, pronađe novi kontakt i zastane. Kontakt je potpisan imenom Mirjana.
Uopće mu odmah nije bilo jasno zašto ga to smeta. Tek kasnije shvati. Liječnik je muškarac, internist, prezime mu je na bedžu bilo, čini se Kraljević ili Knezović. Mirjane tamo nije bilo.
Otvori profil broj je onaj iz šalter-sale. Znači nije tuđi, ali ni ime nije njegovo.
Uzdahne, popravio naočale i hti reimenovati kontakt, ali iz sobe ga prekinu Anđelin glas:
Jesi vidio račun za struju?
Pođe tražiti račun, zatim iznese smeće, pa sjedne uz dnevnik, s poluposlušnim uhom, i ime ostane. Nije da je zaboravio. Samo je odgodio, kao žarulju, kao zubara, kao razgovor s kćeri Ivom koja ih već treći mjesec moli da dođu na vikendicu, a on stalno nešto izbjegava.
Sljedeći dan napiše poruku: Dobar dan, ovdje Dražen Ivanković. Trebam informaciju za pripremu. Dolazim li natašte?
Odgovor stiže brzo: Da, gladujte osam sati. Vodu pijte slobodno.
Sve u redu. Radi broj, ime ne smeta. I nasmije se. Tehnologija – što ćeš.
No, navečer, stojeći u redu u Konzumu, automatizmom pošalje toj istoj Mirjani poruku: Ako vidiš, kupi kopar i vrhnje. Ja zaboravio. To je trebao Anđeli poslati – njena poruka, njeno ime je niže, upisano kao Anđela dom, da se ne pomiješa s susjedom Anđelom Ljubić. Ali Mirjana je iskočila prva.
Minutu kasnije vraća se poruka: Oprostite, ovdje je doktor. Ne kupujem kopar.
Dražen pročita i osjeti ne toliko sram, koliko nervozu na vlastite prste, na sitna slova, na ta pametna čuda što od čovjeka naprave klauna između mlijeka i hrane za mačke. Brzo odgovori: Isprika, krivi primatelj. I odmah reimenuje: Doktor Kraljević UZV. Time bi sve završilo da povijest poruka ne visi u oblačiću Mirjana još danima.
Za dva dana, Anđela uzima njegov mobitel iz hodnika njen se ispraznio, a čeka dostavljača za ormar. Dražen pod sudoperom, čuje iz sobe:
Piše ti Mirjana.
Istrči iz kuhinje, tresne potiljkom u sudoper, opsuje pregrubo.
Kakva Mirjana?
Ova! Podsjećam, sutra u 10:15, soba 3. Jako brižna.
Drži mobitel među dva prsta, daleko, ne ljubomorno, nego s onom znatiželjom zbog koje se uvijek osjećao slabije nego pod ukorom. Ukor suriš, zanimanje se pamti.
Doktorica je kaže on Nisam stigao preimenovati.
Pa kako Mirjana?
Ne znam. Tako samo došlo.
Samo došlo.
Vrati mu mobitel lagano. Odlazi iz sobe bez zalupnjivanja. Ali cijelu večer razgovara kao da je uz njega još netko, nevidljiv i neprikladan.
Dražen par puta poželi objasniti detaljno, da je valjda u imeniku bila ranije neka Mirjana, automatska zamjena, ništa posebno. Što je više u glavi okretao objašnjenje, to je gore zvučalo. Bila ranije – loše. Automatska zamjena – djetinjasto. Pokazuje joj poruku o kopru. Anđela gleda, klima glavom:
Uvjerljivo, svakako.
Ne shvati šali li se ili ne.
Na poslu još gore. Dražen vodi skladište male firme s vodoinstalaterskom robom. Posao lagan, ali pamćenje za šifre i dobavljače je ključno, a njemu zadnje vrijeme sve više treba stajati nasred hodnika misleći što je htio.
Petkom šef traži broj nove knjigovotkinje. Dražen u kontaktima – naravno, uz pravi broj iskače nedavni Mirjana. Klikne krivo i pošalje šefu broj doktora.
Tko je ovo? pita šef. Nama knjigovotkinje rade UZV?
Smijeh, nimalo zlonamjeran, čisti radni. Skladištarka Maja odmah dobaci:
A lijepo, gospodine Dražene. Neke Mirjane sada imate.
Doktor je, promrmlja.
Naravno da je.
I opet onaj ton. Kao kod Anđele svi kao da unaprijed znaju nešto o njemu, što sam sebi nije složio.
Nadreže i odbrusi preoštrim glasom:
Nemate vi pametnijeg posla od traženja ženskih imena po tuđim mobitelima?
Smijeh utihne, ostane gorčina. Šef samo slegne ramenima i sam nađe broj, a Dražen do kraja dana hoda s osjećajem da mu netko na potiljak zalijepio tuđe ime.
Navečer zove kći Iva. Radi u osiguranju u Splitu, govori brzo, bez sentimenata.
Tata, mama se nešto čudno ponaša zbog te tvoje Mirjane.
Ništa se ne događa.
Rekla mi je da imaš neku Mirjanu u mobitelu.
Bože, i ti sad To ti je doktorica.
Tata, ja stvarno ne ispitujem, ali ako ste vi već u nekoj krizi, ne treba glumiti da je sve ok. Mama šeta i šuti.
Pa ona uvijek šeta i šuti.
Kaže to i odmah čuje kako ružno zvuči. Iva utihne.
Eto vidiš. Nije uvijek telefon kriv.
Sad si baš pametna.
Odavno. Ajde sad pričaj o Luki, kašlje i dalje
No Dražen više sluša samo pola. Rečenica mu zapne negdje u dnevnoj rutini. Nije uvijek sve zbog telefona.
Ime Mirjana nije bilo slučajno. On je to znao s početka, koliko god se pretvarao. Nije automatski, ni greška mobitela. Nekad je imao takvu osobu u imeniku. Prije petnaest godina, dok je radio u tržišnoj inspekciji, stalno na putu po Slavoniji. Tamo je bila voditeljica nabave, Mirjana Burić. Nije bila ljepotica, nije film. Samo žena s kojom ti je svaki razgovor bio lak. Znala je slušati, pamtiti da on ne jede slatko, da prezire glasovne poruke. Nije bilo ničega konkretno pogrešnog jednom su zajedno popili kavu kod autobusnog stajališta, jednom joj nosio kutiju kataloga, drugi put joj rekla: S vama je uvijek mirno. I to je bilo to.
Ali doma, poslije tih putovanja, glas mu postane glasan bez potrebe, donosio bi krivi kruh, zaboravljao obećano. Anđela bi tada pitala:
Gdje ti lutaš?
On juzvrati: Na poslu. I bilo je to gotovo pa istinito. Gotovo najlakša vrsta laži. Firma je propala, Mirjana otišla tko zna gdje, broj u starom mobitelu, prenesen i na novi, s cijelim korovom uspomena, i onda nestao. Nije ju tražio. Vjerovao da je čestit čovjek kojem ništa nije bilo, pa nema što ni pamtiti.
Ali prsti su zapamtili putanju. Kao kad naslijeđeni hod do trgovine ostaje u nogama, iako na uglu sad radi menjačnica.
Pravi skandal dogodi se kod Ive, na unukov rođendan. Gužva u kuhinji, netko reže salatu, netko traži svijeće za tortu. Dražen preuzme naručivanje vode jer kod njih u stanu uvijek nestane baš voda, a dućan je preko ceste. Uzima mobitel, kreće slati adresu, a gore iskoči poruka od doktora: Ako kasnite, javite. Umjesto prosljeđivanja, stisne pozovi.
Uključi se zvučnik, ili je sam nešto zbrkao. Kućom se razlegne muški glas:
Da, Ivanković, slušam.
Na ekranu, ogroman, stoji oblačić Mirjana.
Prva pogleda kći. Zet gleda u pod. Anđela prestane rezati krastavac.
Jel’ to vaše doktorica Mirjana? tiho upita Iva, bolje da je vrisnula.
Dražen prekine poziv, stisne, ode u krivu aplikaciju. Mobitel mokar u ruci, sklizav kao sapun. Počne objašnjavati preopširno, o šalteru, o bedžu, o kopru, o broju koji je muški, a ime staro jer je prije I tu zastane. Ili će opet muljati ili reći istinu.
Prije sam imao kontakt s tim imenom, kaže.
Nitko ne diše. Samo u drugoj sobi unuk tutnji autićem po radijatoru.
Tko? pita Anđela.
Ne pogleda ju, već dasku s krastavcem, nož uprljan koprom.
Žena s posla. Stari posao. Ništa nije bilo. Godinama je ne vidim.
A ime pamtiš, kaže Anđela.
Pamtim.
I potpišeš doktora tako.
Da.
Iva uzdahne i okrene se sudoperu. Zet odnese dijete u sobu. Ostaju među salatama, vrećicama i poluizrezanim povrćem.
Anđela bez dižućeg tona:
I što to točno čuvaš? Nju ili sebe uz nju?
Dražen već ima spremno Ništa ne čuvam, ali zvuči šuplje, kao svojevremeno krivo upisano ime.
Sebe, valjda, kaže. Onog kakvim sam tada bio sam sebi.
Anđela gleda umorno. On nastavi jer više nema nazad.
Bilo mi je lako s njom, ne jer je ona posebna. Već jer kraj nje nisam bio kriv ni nedovršen. Nisam bio muž što kupi krivu žarulju. Ni otac što stalno odgađa dolazak. Samo čovjek s kojim se može živjeti. I zapamtio sam to nekako, kao alternativnu biografiju.
Prvi put mjesec dana nema potrebe za daljnjim pojašnjavanjem.
Anđela odloži nož.
A sa mnom tko ti je branio biti čovjek?
Nije to za pametan odgovor. Da bi bilo pametno bilo bi posprdno.
Ja sam, kaže. I ti isto, možda. Ali ja ponajviše. Lakše mi bilo sanjati da negdje postoji bolja verzija mene nego normalno razgovarati ovdje.
Iva se okrene s lica djetinjom mješavinom sad ljute, sad jadne upornosti.
Eto, bar nešto pošteno, kaže. Ne samo došlo.
Anđela uzima zdjelu salate i odlazi tiho u sobu. Torta se neće sama iznijeti. Dražen ostane sam s mobitelom, shvati da se slavlje mora istrpjeti do kraja. U tom ima smisla kad nakon neugodne makljaje još moraš točiti sok i tražiti poklopac, patos se istopi brže.
Navečer doma, Anđela sprema suđe. Dražen stoji bez riječi kako ne bi smetao, a opet nema pojma otkud da počne.
Nisam je tražio, napokon kaže.
Vjerujem.
I neću tražiti.
I to vjerujem.
Stavlja tanjur uspravno, pažljivo.
Nije stvar u njoj, Dražene.
Kada ga je tako kratko, bez prezimena, oslovljavala, uvijek bi se osjećao mlađe i gluplje.
Znam.
Cijeli život se ponašaš kao da te svi podcjenjuju. Na poslu, doma, gdje god. Čekaš da te netko vidi pravog ako te ne dave sitnicama. Ali žulja, život je takav. I ja davim. I ti mene. Samo što ti šutiš, pa se gomilaju Mirjane u mobitelima.
Nije pronašao pravu riječ. Niti je trebala.
Anđela briše ruke.
Sutra nazovi svog doktora Mirjanu, to jest kako mu već, ispričaj se radi poruka. I preimenuj. I još, očima na žarulji što treperi, kupi pravu, stvarnu žarulju. Umorila sam se od polutame zbog tebe, ne zbog struje.
Sutradan tako napravi. Kontakt preimenuje s punim detaljem, sa sobom i odjelom. Nazove doktora, ispriča se. Doktor suho, ali bez ljutnje: Dobro se događa. Na poslu sam, prije šale, šefu objasni da je jučer poslao krivi kontakt iz vlastite gluposti, ne zbog tajne ljubavne avanture. Maja se nasmije, ali tema se zatvori.
Ono najneugodnije ostavlja za kraj. Navečer, sjedne za stol. Izvadi stari notes s brojevima koji je Anđela htjela baciti, lista do M prazno. Nikad nije bio upisan. Otvori stari e-mail, nađe korespondenciju o narudžbama keramike s početka dvijetisućitih i nađe prezime, staru adresu. Broj davno nevažeći. Nije ni bitno.
Napiše kratko: Pozdrav, Mirjana Burić. Ne znam ide li ovaj mail, hvala na onoj staroj suradnji. Uglavnom sam vas pamtio duže nego što je trebalo, odgovora ne treba.
Pročita, zgrozi se i obriše pola, ostavi samo: Pozdrav, hvala na onim poslovima iz dvijetisućitih. Nedavno sam se sjetio dostava po Osijeku. Dražen I.
Pošalje i zatvori e-mail.
Ode do Peveca, kupi dvije odgovarajuće žarulje. Navečer stoji na stolcu u hodniku, Anđela drži kutiju dolje. Svjetlo postane čisto, mirno.
Vidiš, kaže ona. Već bolje.
Da, promrmlja on.
Siđe, stavi staru žarulju u vrećicu i, ne ulazeći u sobu, kaže:
Anđo, kad opet počnem skrivat stvari riječima, reci mi odmah.
I govorim odmah.
Ne, kažeš kad bude kasno.
Ona promisli i klimne glavom.
Dobro. Ti meni reci kad do treće zabune.
Probat ću.
Iz hodnika zazvoni mobitel. Dražen pogleda ekran. Doktor Kraljević UZV. Bez trikova. Pokaže ga Anđeli, ne zna ni sam zašto. Ona slegne, pruži mu vrećicu:
Baci usput. I uzmi kruha.
