Razgovarale smo o svemu i odlučile da se preselimo zajedno. I zašto ne? Evo koliko smo prednosti pronašle u toj našoj sjajnoj ideji:
Obje smo same. U šezdesetoj nije baš lako uloviti nekog frajera, a ako te i potrefi sreća, stvar s prostorom se riješi začas. Djeca i unuci žive daleko. Rođaci će samo biti presretni što se njihove bake ne dosađuju. Kad smo bile mlade, iznajmljivale smo isti stan. Imala sam tada malu curicu, ali nekako smo se slagale, makar su nam i karakteri i živci bili ajme. Nije nam bilo dosadno. Čistile smo zajedno, kuhale i smišljale kulturni program kako ne bismo samo sjedile kod kuće.
Financijska stabilnost. Troškovi napola, a i kuna koje dobijemo od iznajmljivanja stana, taman nam ostane za koje vino. Bit ćemo još i u plusu! No to nije sve: njega zagarantirana. Ako jedna od nas padne bolesna, druga će skakati oko nje.
Sve u svemu, vidjele smo samo prednosti ovog suživota!
Stvarnost.
Prvi sukob bio je… naravno, oko stana. Svaka je htjela ostati na svom terenu, svaka imala “jake” argumente. Bila sam spremna otići, ali sam se svađala iz principa, da ne ispadne da uvijek popuštam.
Drugi val količina stvari. Kad sam popustila i počela se seliti kod prijateljice, krenulo je: “Imaš ti previše toga!” Gdje ćemo sa svim tim stvarima, a ostaviti ih u stanu me bilo strah nikad ne znaš kakve ćeš podstanare dobiti.
Riješile smo unajmile garažu i tamo potrpale posuđe, šalice, tanjure, i sve ostale svjetovne sitnice. Ubrzo smo našle podstanare, a onda je počeo cirkus. U početku sam imala osjećaj da mi prijateljica stalno gazi po privatnom prostoru. Osjećala sam se ko gost kasnije sam pustila.
Suživot nije dugo trajao jer jednostavno nije bilo ravnoteže. Ona je navikla da joj Domestos i deterdžent stoje u jednom kutku kuhinje, ja bih ih stavila na drugi. Morala sam slušati sve što kaže jer ipak je ona gazdarica.
Kasnije smo shvatile i da nam je apetit različit. Šutjela sam i tu, prepustila se njezinom ukusu, s vremenom sam zaboravila vlastite želje (repa, krumpiri, bog te pitaj što još). Došao je i novi moment ja spavam kao bubica, a ona voli zaspati uz televiziju. Mene je to izludilo; ni čepići za uši nisu pomagali.
Svi ti minusi su, naravno, polako pojeli one početne pluseve. Trudile smo se izdržati, tražile kompromis. Ali onda je došao vrhunac: primijetila sam da već i sam moj pogled počinje nervirati prijateljicu. Trudila sam se biti kako treba, ali nešto joj je išlo na živce.
Onda je prestala pričati sa mnom. Prođe dan, prođe drugi, tjedan… Ja cijelo vrijeme grizem nokte čime sam je uspjela uvrijediti? Onda sam naprosto prepukla rasplakala se pred njom. I ona je počela plakati, priznala da ni sama ne zna zbog čega joj sve ide na živce. I tu sam shvatila ljudi jednostavno moraju živjeti pod svojim krovom i po svojim pravilima. Bolje se češće naći na kavi, nego si stalno biti na glavi.
Raskinule smo ugovor za iznajmljivanje, i čim smo se rastale, naše prijateljstvo je odmah procvalo!
