Ma slušaj ovo, događa mi se pravi film iz domaćih sapunica. Dolazim jedan dan ranije s posla, otključavam vrata svog stana u Zagrebu, i odmah na kuhinjskom stolu vidim poruku. Rukopis prepoznajem, piše je moj najbolji frend još od osnovne Marko. I što je najbolje, poruka nije za mene, nego za moju ženu.
Prvo sam pomislio, pa ovo mora biti neka greška. Marko mi je do jučer bio desna ruka on pazi moj stan kad ljeti s Anjom odemo na more, i znači, bio mi je i kum na vjenčanju. Čovjek kojem bih povjerio život, a kamoli ključ od stana. Ali ta je poruka bila tu, milimetar od Anjine šalice iz koje svako jutro pije kavu.
Uzimam polako papir, pogled mi bježi na poruku:
“Navratit ću večeras. Nema ga prije osam.”
Osjetim knedlu u grlu. Pogledam brzo na zidni sat šest je sati i deset minuta. A onda čujem da netko šuška iz spavaće.
Vrata se otvaraju, izlazi Anja, sva sređena u haljini koju, da ti pravo kažem, nikad doma nije nosila. I ukočila se kad je vidjela poruku u mojoj ruci.
Ti… što radiš doma tako rano? prošapće onako sva snuždena.
Baš to i ja pitam kažem. Zašto Marko dolazi večeras?
U trenutku pobijeli. Par sekundi ni ja ni ona ne pišemo ni slova. Osim onog zujanja frižidera, sve je tišina oko nas.
Nije ti to kako misliš pokuša ona.
A je l ti uvijek to pali? pitam je.
Otvara usta ali nema snage izustiti ništa.
Čupam ključ sa stola, rezervni, koji sam Marku dao još prošle godine kad smo na more išli.
Koliko dugo traje? pitam je.
Anja skrene pogled.
Nije ozbiljno
Te riječi bole valjda više nego išta.
Znači, ipak ima nešto?
Ona ne govori ništa, ne želi ni potvrdit ni negirat.
Sjedam na stolac, pokušavam smiriti disanje. Toliko mi misli prolazi glavom, ona svaka večer “idem s curama van”, i Marko se uvijek slučajno pojavi u blizini.
Je li on to sve započeo? šapnem.
Anja odmahnu glavom.
Svejedno, rekao bih da nije.
Meni je itekako bitno.
U tom trenu zazvoni joj mob na stolu. Prikazuje ime: Marko.
Oboje buljimo nekoliko sekundi u ekran.
Ona ne smije podignuti.
Al ja podignem.
Halo?
Tišina na drugoj strani.
Nisam mislio da ću tebe čuti tiho Marko.
Ima dosta toga što nisam ni ja očekivao rečem mu.
On uzdahne.
Možemo pričati.
Pričat ćemo, vidiš Večeras. Kao što ste i planirali.
Prekinem poziv, pogledam Anju.
Dolazi, jel tako?
Ona klimne.
Super. Nek dođe.
Sljedeća dva sata su mi bila najduža u životu, ne šalim se. Sjedim, buljim u tu glupu poruku. Razmišljam kako te mogu izdati baš dva čovjeka koja voliš i kojoj si sve vjerovao.
Pet minuta do osam, zvoni zvono.
Otvorim vrata. Marko stoji predamnom, drži neku bocu plavca, vidim da je lagano blijed.
Mislio sam da si na poslu kaže on.
Planovi se promijene odgovorim. Pogledao je Anju koja stoji u kuhinji.
Možemo objasniti prošapne Marko.
Ne možete ništa objasniti rečem odmah.
Stavim poruku na stol, između nas.
Jedno pitanje imam. Koji je od vas bio siguran da to nikad neću saznat?
Marko ni ne pokušava odgovoriti.
Tada napravim nešto što ni oni nisu očekivali. Uzmem onaj rezervni ključ i bacim mu ga.
Više ti neće trebati.
Uzimam kofere koje sam spakirao prije sat vremena i ostavljam ih kraj vrata.
Anja me gleda kroz suze.
Gdje ćeš?
Negdje gdje ljudi ne lažu.
Tri tjedna kasnije podnio sam zahtjev za razvod. A prije dva dana do mene došla priča Marko i Anja više ni ne razgovaraju, jer se Marko već upustio u vezu s drugom.
Kažu da karma zna biti brza ponekad, ali znaš što, i dalje se pitam
Tko je gore izdao osoba koja te prevari ili prijatelj koji te trebao čuvati?
