Prije mnogo godina preselili smo se u novo naselje u Zagrebu. Prije toga, moj sin je išao u školu u drugom dijelu grada, na rubu naselja. Toliko je putovao da je postalo nezgodno i odlučili smo kako je bolje pronaći školu bliže našem domu.
Našli smo školu udaljenu oko kilometar i pol od kuće. Budući da sam radila od kuće, mogla sam si priuštiti da ga ujutro vozim autom. Nova škola bila je moderna, uvijek se nešto zanimljivo događalo, puno aktivnosti. Učitelji su bili simpatični, upoznala sam ih na roditeljskim sastancima. Najviše mi se svidjela Mirjana, učiteljica hrvatskog jezika. Ona je također bila učiteljica u razredu mog sina.
Ispostavilo se da Mirjana živi u susjedstvu. Kad je moj sin promijenio školu, povremeno bi se sreli u parku, na tržnici ili u lokalnoj prodavaonici. Jednog jutra, dok sam izlazila iz stana, vidjela sam kako Mirjana ide prema meni. Bilo je rano, pa sam znala da ide prema školi. Nisam imala izbora nego ponuditi joj prijevoz.
Mirjana, slobodno sjedni Marko upravo kreće, pa ćemo vas zajedno odvesti do škole.
Mirjana je pristala, nije joj bilo neugodno, niti meni. Vozila sam, zahvalila mi je i otišla na posao. Marko je bio pomalo posramljen što vozi svoju učiteljicu do škole. Je li loše imati poznate među učiteljima?
Dogodilo se slučajno još nekoliko puta da sam je povela do škole. Tek kasnije sam primijetila kako se počelo ponavljati.
Još dva ili tri puta, neplanirano, pokupila sam je putem. U travnju mi je stigla poruka.
Dobro jutro. Ideš li danas prema školi?
Bila je to poruka od učiteljice. Odgovorila sam da idemo. Pogledala sam kroz prozor Mirjana je već stajala uz auto. Sin nije bio spreman na takav razvoj događaja, iskreno, ni meni nije bilo skroz ugodno. Izašli smo i krenuli prema parkiralištu.
Stvarno sam sretna što danas mogu s vama. Nosim sva tri paketa bilježnica, baš su teški, teško mi ih je prenijeti.
Nisam mogla odbiti. No shvatila sam da ovako više ne može ići. Morala sam donijeti odluku. Učiteljica je bila uporna. Odlučila sam baciti štap:
Mirjana, što kažeš da se sutra nađemo u isto vrijeme, i nitko ne čeka nikoga, pa te mi vozimo do škole.
Nadala sam se da će odbiti iz pristojnosti.
Divno! To znači da ću spavati dvadeset minuta dulje svakog jutra! Dogovoreno, bit ću kod tebe u osam svaki dan!
Koji pogodak… Sin me gledao ljutito, bilo je očito da nije oduševljen. Sada razmišljam kako riješiti ovu situaciju. Mislim da ću se vratiti radu u knjižari u centru, samo kako bih imala valjan razlog za odbiti vožnju učiteljici…
