Moje dijete mi se bacilo oko vrata i zaplakalo: “Mama, nikad više ne želim ići kod bake. Nemoj me više slati tamo, molim te, mama.”
A bila su to samo tri dana otkako su djeca bila kod oca i njegove majke i oca. Oni žive na selu, u svojoj kući pod starim, nagnutim smokvama. Moja najmlađa curica ima četiri godine, a najstarija samo šest. Djed nas je toliko nagovarao da djecu pustimo kod njih. A razlog sam saznala tek kasnije, kao iz maglovite slike sna.
Lidija (glavna junakinja ove priče) nikada se nije dobro slagala s roditeljima svoga muža. Svekrva je više puta otvoreno davala do znanja da Lidija nije vrijedna njezina sina. Zbog toga je Lidija nekako sve to podnosila, ali nikad nije voljela ugođaj u toj kući obasjanoj hladom jasena. Uvijek su se prepirali i dizali tenzije. Ni njen vlastiti muž nije rado odlazio tamo; bio bi neraspoložen kad bi se vratio iz posjeta svojim roditeljima.
Prolazili su mjeseci. Posjećivali su ih samo za blagdane. Nisu mogli odbiti odlazak na slavlje djedovog rođendana. Pogotovo jer su unuci rijetko viđali baku i djeda.
Rođendanska večera prošla je u redu. Nitko ženski nije stradao od otrovnih riječi, što je bilo pravo čudo. Djed je tad uspio nagovoriti unučad da ostanu kod bake i njega. Obećao im je vožnju po snijegu na starom motornoj sanjkama.
Naravno, djeca su bila očarana tim obećanjem. Molila su Lidiju da ih ostavi još nekoliko dana kod bake i djeda. Lidija je popustila njihovim molbama, unatoč tome što im bake i djed nikada nisu donijeli ni kutiju čokoladnih napolitanki. Dodatno, Lidiji je odgovaralo jer je konačno mogla okrečiti zidove kad su djeca van kuće. Da je samo mogla naslutiti što će uslijediti…
Vratili su se nakon tri dana i odmah briznuli u gorak plač. Prvi je počeo plakati najmlađi, za njim i starija curica. Nisu htjeli ništa reći roditeljima, šutjeli su satima, dok se istina nije polako počela odmatati iz njihovih zapetljanih dječjih rečenica.
Djed je djecu odveo na motorne sanjke, i po škripavom snijegu vozili su se između stabala bukve i bora, smijući se. Samo, baka je začela prijekorno napadati njihovu mamu Lidiju pred djecom, riječima oštrim kao zima. Kad je starija djevojčica pokušala stati u obranu svoje mame, baka je zgrabila dijete za vrat kao da je pas, i povukla ju do pseće kućice. Djevojčica je bila u laganoj kućnoj odjeći, a vani klimatala studen. Zatim je i mlađu sestru izgurala van i zalupila im vrata pred nosom.
Djed je tada bio u garaži. Skočio je van čim je začuo njihovu jecaje. Ispričao je kasnije da ga je prizor šokirao. Prvi put u životu je podigao ruku na svoju ženu. Djed je tada zamolio unuke da sve prešute roditeljima. Volio ih je, bojao se da ih više nikada neće vidjeti, kao da san tone u tamu zaborava i nema povratka. Duhovi zime šutke su promatrali, a selo je ostalo umotano u gustu sumaglicu snova i tišine.
