Kad sam stigla na svadbu svoje najbolje prijateljice, primijetila sam mali kovčeg na stolu za poklone, potpuno isti kakav sam izgubila prije dvije godine. Prvo sam mislila da mi se samo čini stari, tamnoplavi kovčeg, s malo izgrebanim rubom. Ali kad sam prišla bliže, ugledala sam onu malu srebrnu naljepnicu sa strane izblijedjelo srce što sam nalijepila jednom dok smo ljetovali. Srce mi je na trenutak stalo.
Bio je to baš moj kovčeg.
Pogledala sam oko sebe. Svadba se održavala u vrtu starog hotela u Opatiji. Ljudi su se smijali, konobari prolazili, negdje tiha glazba svirala. Nitko nije izgledao iznenađeno. Osim mene.
Baš tada, začula sam poznat glas iza leđa.
Ivana? Napokon si stigla!
Okrenula sam se stajala je tamo nevjesta, Lucija. Osmijeh na licu, još uvijek zadihana, bijela haljina i razbarušena kosa od laganog maestrala.
Predivna si, rekoh automatski.
Hvala ti! nasmijala se i zagrlila me. Tako mi je drago što si ovdje.
Pogledom sam pokazala prema stolu.
Lucija odakle ti onaj kovčeg?
Pogledala je prema njemu i tiho se nasmijala.
Ma taj? Star je, našla sam ga prije neko vrijeme.
Gdje si ga našla?
U jednom stanu.
Osjetila sam kako mi srce brže kuca.
U kojem točno stanu?
Sad me čudno gledala.
Kod Marka.
To ime me pogodilo kao grom.
Marko je bio moj bivši, onaj s kojim sam živjela prije dvije godine. Onaj koji je jednoga jutra jednostavno nestao. Bez riječi. Bez pozdrava.
Progutala sam knedlu.
Koliko ti znaš Marka?
Lucija je lagano podigla obrve.
Već dugo.
Koliko dugo?
Zastala je na tren.
Par godina.
U tom trenu za nama se čuo muški glas.
Lucija, traži te fotograf.
Okrenula sam se.
Vidjela sam ga. Marko je stajao nekoliko metara dalje, u tamnom odijelu, s rukama u džepovima. Izgledao je baš kao što sam ga pamtila.
Samo što je danas on bio mladoženja.
Naši pogledi su se sreli.
Ivana tiho je rekao.
Lucija je zbunjeno pogledavala u nas.
Vi znate se?
Nekoliko sekundi nitko nije progovorio.
Pogledala sam prema kovčegu.
To je moj kovčeg.
Zrak kao da je postao teško oko nas.
Što? upitala je ona.
Okrenula sam se prema njemu.
Hoćeš joj ti reći ili ja?
Duboko je udahnuo.
Lucija ima nešto što trebaš znati.
Ona se namrštila.
O čemu se radi?
Otvorila sam kovčeg. Unutra su i dalje bile moje stvari stari šal, fotografija s mora i mala, presavijena poruka. Poruka koju sam napisala večer prije nego što je on nestao.
Izvadila sam je i rastvorila.
Ovo je moj rukopis rekla sam mirno.
Lucija je zbunjeno gledala Marka.
Marko?
Prošao je rukom kroz kosu.
Kad sam upoznao tebe ja sam već bio s Ivanom.
Luciji je lice problijedjelo.
Kako to misliš?
Mislio sam da je sve između nas gotovo brzo je rekao. Bilo je teško razdoblje.
Nasmijala sam se gorko.
Zanimljivo. Meni je bilo jasno da je gotovo tek kad sam se vratila u prazan stan.
Oko nas su ljudi počeli gledati.
Lucija je napravila sitni korak unatrag.
Znači ti si otišao od nje i onda bio sa mnom?
Marko je šutio. To je bio odgovor.
Ona je pogledala kovčeg, pa mene.
Jesi li znala da ovdje imaš vjenčanje?
Ne rekla sam. Saznala sam doslovno prije deset minuta.
Laški vjetar prohujao je kroz stolnjak.
Lucija je polako skinula veo.
Marko je li to istina?
Htio je nešto reći, ali riječi nisu dolazile.
Zatvorila sam kovčeg, uzela ga i krenula prema izlazu iz vrta.
Dok sam hodala, čula sam kako se glazba stišava i kako ljudi šapću. Nisam se okretala. Samo sam mislila koliko život može biti nepredvidiv ponekad jedna svadba vrati prošlost baš kad joj se najmanje nadaš.
Ali budi iskrena prema sebi da si ti bila Lucija, bi li ti nastavila svadbu nakon svega ovoga?
