Izgovoreno u strahu
Sjećam se tog davnog vremena, kad sam u ruci stezala papir s popisom nalaza i uputnica, kao da baš taj papir može zadržati sve što se događa unutar tih redova. U hodniku kirurgije KBC-a Split čekali su plastični stolci, na zidu je visio ugašeni televizor, samo su vijesti šaptale slovima o svijetu koji nije naš. Ustala sam čim se iz vrata pojavila medicinska sestra.
Obitelj gospodina Jure Ivanića? Molim vas, pristupite.
Bila sam prva koja je ustala, a odmah uz mene i moj brat Luka. On je još uvijek bio u onoj istoj jakni u kojoj je stigao iz Zadra pred jutro, ruke stalno u džepovima hlača, kao da sakriva da mu drhte.
Tata je ležao na visokom bolničkom krevetu, pod plahtom su se nazirala njegova koljena, uvijek malo pogrbljena, kao kad je kod kuće tražio najbolji položaj na starom dvosjedu. Na ormariću pokraj kreveta bila je bočica vode, vrećica s dokumentima i pažljivo složena majica. Gledao nas je kao da bi se htio nasmiješiti, ali čuva snagu.
Kako ste vi, moja dica? tiho pita.
Sjednem na sam rub stolca, da ne visim nad njim. Želim govoriti brzo i sigurno, ali riječi ne izlaze kako sam zamislila.
Tu smo, tata. Sve će biti dobro. Samo da prođe operacija pa ćemo nisam završila.
Luka se nagnuo bliže, kao da ga želi sačuvati ramenom.
Samo ti izdrži, tata. Sve ćemo riješiti. Dolazim kad god zatreba.
Riječi kad god zatreba zlokobno su visjele u zraku i osjećala sam kako oboje tražimo u njima utjehu. Liječnik nam je jučer govorio suzdržano, bez detalja, ali u svakoj pauzi osjećala sam opasnost. Strah je bio poput lijepka; lijepi nas, teško ga je poslije skinuti.
Luka šapnem, ne gledajući oca, budi iskren. Nema više prepirki. Dogovorimo se, što god bilo. Ti nemoj nestajati. I ja isto. Nećemo pustiti jedno drugo.
Luka prebrzo klimne.
Obećajem. Bit ću tu. Ako zatreba, ja preuzmem, čuješ? obraća se ocu, ali zapravo gleda mene, potvrđuje tihi savez.
Otac nas pogleda, suhe, tople prste stisne rub plahte.
Ne treba zakletvi reče. Samo se nemojte svađati zbog mene.
Htjedoh ga uvjeriti da nećemo, da smo odrasli i znamo što je važno. Umjesto toga stavim ruku na njegovu. Imala sam osjećaj da će prava riječ olakšati operaciju.
Proći će, tata. Uspjet ćemo.
Kad su ga odvezli na krevetu, Luka i ja ostali smo u hodniku, a obećanje nas je grijalo kao amajlija. Ponavljali smo ga u sebi da ne klonemo duhom. Poslala sam mužu kratku poruku da neću stići na vrijeme, mobitel stavila na tiho. Luka je nazvao posao i rekao da uzima slobodan dan, iako znam da mu je sve na klimavim nogama.
Operacija je trajala dulje nego su rekli. Liječnik je izašao iscrpljen, skinuo masku i rekao da su napravili što je bilo moguće, sad su važne prve 24 ure. Nije rekao sve je dobro, pa sam se držala riječi stabilno.
Prognoza je oprezna rekao je. Oporavak će biti spor. Potreban je nadzor, lijekovi, njega.
Kimala sam glavom, kao da mi je sat u školi i ne smijem propustiti nijednu rečenicu. Luka je pitao za rehabilitaciju, povratak kući, kad će smjeti doma. Liječnik je rekao da još nije vrijeme i da će kod kuće također biti puno posla.
Prvih dana nakon operacije moj život je bio doći saznati donijeti otići. Naučila sam satnicu posjeta, imena dvije sestre, broj ambulante za recepte. Spisak lijekova i doza imala sam u mobitelu, ali za svaki slučaj sve sam prepisala i u bilježnicu mobitel može ostati bez baterije, bilježnica nikad.
Luka je dolazio svaku drugu večer, obično kad je već pao mrak. Nosio bi voće, vodu, pelene koje sam tražila. Trudio se biti razgovorljiv, ali brzo bi umuknuo, kao da se boji pogrešne riječi.
Tata je bio dostojanstven. Rijetko bi nešto tražio, tek ponekad da mu popravim jastuk ili dodam šalicu. Kad ga je boljelo, zatvorio bi oči i disao polako, kako su ga učili poslije infarkta u toplicama Osijek. Gledala sam ga i znala da je dostojanstvo isto posao.
Nakon dva tjedna tata je prešao u zajedničku sobu, a tjedan kasnije progovorilo se o otpuštanju. Osjetila sam olakšanje, ali i strah: u bolnici je sve bilo po rasporedu, kod kuće ćemo morati same.
Na dan otpuštanja stigla sam autom s mužem, donijela sklopivi štap koji sam dobila od susjede, i torbu s čistom robom. Luka je obećao doći ispred zgrade i pomoći popeti tatu na treći kat bez lifta. Nije stigao.
Stajala sam pred ulazom, stežući ključeve i torbu s papirima. Tata je sjedio na klupi, iscrpljen putovanjem, trudio se ne pokazati bol. Moj muž je pogledavao na sat.
Doći će on šapnuh, iako sam znala da neće.
Luka se javio tek na treći poziv.
Zapeo sam na prometnoj, na rotoru. Neću stići. Možete li nekako sami?
Osjetila sam kako mi krv vrije.
Nekako?! Ti si obećao
Doći ću navečer, stvarno. Sad ne ide.
Nisam raspravljala pred tatom. Popeli smo ga svi zajedno: muž, susjed kojeg sam ulovila u hodniku i ja, držeći ga ispod ruke. Tata je teško disao, ali šutio. U stanu sam prva upalila svjetlo, spustila lijekove na ormarić i pomislila tepih treba maknuti, da ne zapne.
Kasno poslijepodne Luka je došao s vrećicom naranči i isprikama.
Kako ide? pita, kao da nije bilo jutra.
Dala sam mu papir: tablete ujutro, tablete popodne, injekcije svaki drugi dan, previjanje, mjerenje tlaka. Pričala sam mirno, jer da sam si pustila, glas bi mi zadrhtao.
Ja mogu vikendom rekao je. Radnim danima znaš kako je.
Znam. Njega je tresla nesigurnost na poslu, supruga, sinčić, kredit, vječita briga hoće li izgurati. Ja sam imala sličnu kombinaciju: dvoje školaraca, muža kojeg je umarao moj izostanak, šeficu koja me već gledala poprijeko.
Prvi tjedni doma prošli su u magli obaveza. Ustajala sam ranije od svih, davala tati lijekove, mjerila tlak, pravila mu kašu bez soli koju je mogao jesti. Budila sam djecu, spremala ih u školu, suprugu ostavljala spisak za dućan, pa trčala na posao. U pauzi bih nazvala tatu, jesi li jeo, imaš li vrtoglavicu. Nakon smjene apoteka pa čekanje, naravno nema lijeka koji treba, ili nude zamjenu, a ja ne smijem riskirati.
Luka bi vikendom došao na dva-tri sata. Pomogao bi iznijeti smeće, skoknuti u trgovinu, sjesti uz tatu dok kuham. Ali stalno je zurio na sat.
Moram ići, imamo stvari za rješavati.
Kimala sam, iako me iznutra stezao osjećaj nepravde. Nisam brojila tko što radi ali brojevi su se sami skupljali.
Jedne večeri, kad je tata zaspao, prala sam suđe dok su mi prsti bridjeli od vruće vode. Muž je šutio za stolom.
Ne možeš ovako rekao je. Izgorjet ćeš. Djeca te jedva vide.
Isključila sam vodu.
Što ti predlažeš?
Njegovateljicu. Barem par sati dnevno. Ili da Luka preuzme dio radnih dana.
Vizualizirala sam kako govorim Luki za njegovateljicu, već sam čula njegov odgovor: Mi nemamo ni kune viška. A ni ja točno nisam znala novca je bilo, ali svaki euro već je bio podijeljen.
Sljedeće jutro tata je zamolio pomoć do kupaonice. Držao se za zid, polako gazio, a meni su se ruke tresle od prenapetosti. Sjeo je na stolicu i pogledao me odozdo.
Vidim da si umorna.
Ma dobro sam, tata.
Dobro je kad se ne smiješ na silu.
Okrenula sam glavu. Bilo me sram što sam slaba, kao da ga time izdajem.
Mjesec dana nakon otpuštanja postalo je jasno da oporavak ide sporije nego što smo svi mislili. Tata može prošetati po stanu, ali brzo se umori. Trebalo mu je pomagati pod tušem, pratiti unos vode i lijekove. Htio je biti samostalan, ali bi se ponekad zbunio među kutijicama.
Zamolila sam Luku da dođe jedne srijede navečer, da mogu na roditeljski sastanak sinu. Pristao je.
Te srijede nije došao.
Poslao je poruku: Ne mogu, mali ima temperaturu. Osjetila sam da mi se nešto u meni prekida. Nisam mogla biti ljuta na bolesno dijete, ali ljutnja je ionako našla izlaz.
Nisam otišla na sastanak. Sjedila sam u kuhinji, gledala sinovu bilježnicu gdje je trebalo potpisati test iz matematike, i osjećala kao da je cijeli moj život postao zbir tuđih potreba, a mojih više nema.
U subotu je Luka stigao kao da ništa nije bilo i odmah krene pričati kako su cijelu noć skidali dječju temperaturu, žena ne spava.
Znam, razumijem kažem.
Pogleda me oprezno.
Ali? pita.
Uzmem bilježnicu s popisom lijekova i datumima.
Ali ti si obećao. Tamo, u bolnici. Rekao si da ćeš biti tu i preuzeti dio. Jesi li zaboravio?
Izgovorila sam to tako jasno, a nisam ni znala da imam tu snagu. Vidjela sam da se stisnuo.
Dolazim kad mogu, zar ti to ništa ne znači?
Dolaziš kad tebi odgovara, Luka. Ja trebam kad meni treba. Vidiš li razliku?
Pocrvenio je.
Misliš da mi je lako? I ja sam stalno u grču, i ja imam obitelj, posao Neću sve moći odjednom.
A ja mogu? glas mi od bijesa ode previsoko. Mogu zapostaviti svoju djecu, posao, muža? Mogu ne spavati jer tati nije dobro, a ujutro osmijeh šefici? Mogu, sve ja mogu?
Iz sobe se začuo tatin kašalj. Zašutjela sam, kasno. Luka mi se približi.
Ti si tada rekla nećemo pustiti. Uvijek sama uzimaš na sebe više. A tražiš od nas da budemo jednaki tvojoj snazi.
Praznina mi je ispunila prsa. Pročitala sam samu sebe uvijek preuzimam više, da ne bi sve palo, pa se ljutim što drugi ne mogu.
Nisam ja jaka, šaptala sam. Ja jednostavno ne znam drugačije.
Luka pogne glavu.
Ni ja ne znam. Tada, u bolnici, rekao sam da ću sve preuzeti jer sam mislio da će tata umrijeti ako to ne kažem.
Ruke su mi drhtale.
Izrekli smo to iz straha rekla sam. I sad time jedan drugog ranjavamo.
U sobi je opet kašljao tata, pa sam otišla do njega. Ležao je i gledao u strop.
Nemojte se oko mene svađati reče, ne okrećući glavu.
Ne svađamo se, slagala sam.
Okrene se, pogleda me pravo.
Čujem vas. Nisam gluh. I ne želim biti razlog da postanete stranci.
Sjednem do njega.
Ne mrzimo se, tata.
Onda se dogovorite. Ne riječima, nego djelima. I da svakome bude prema mogućnosti.
Sljedeći tjedan dogovorila sam termin u ambulanti Doma zdravlja, gdje će se tata voditi nakon operacije. Uzela sam listić preko e-Građana, isprintala uputnicu, spakirala papire u fascikl. Luka je pristao ići s nama jer sam bila iscrpljena.
Liječnica je gledala nalaze, pitala, govorila staloženo. Nije obećala čudo, ali nije ni plašila. Na kraju pita:
Tko vodi brigu?
Pogledamo se Luka i ja.
Ja kažem.
I ja pomažem doda on.
Liječnica kimne.
Treba vam plan, ne herojstvo. Možete tražiti patronažu, kućnu pomoć. Ima i njegovateljica, HZZO pokriva dio troškova. A pazite onaj koji njeguje, i sebi mora čuvati zdravlje, inače ćete biti dva bolesna u kući.
U tim riječima našla sam dopuštenje. Ne izlika, nego dozvolu da prestanem biti čelik.
Nakon Doma zdravlja išli smo u socijalnu službu, jer nas je liječnica uputila što možemo ostvariti. U redu sam stajala pokraj Luke, stezala fascikl, osjećajući prvi put da nešto radimo zajedno, bez suvišnih optužbi. Luka me pitao koliko otprilike košta njegovateljica za nekoliko sati, pa sam mu pokazala izračun.
Te večeri imali smo obiteljski sastanak u kuhinji. Tata je sjedio u stolcu, ogrnut debelim prslukom. Slušao je tiho, bez prekidanja. Suprug je svima natočio čaj i sjeo do mene, kao da i on želi sudjelovati.
Otvorih bilježnicu.
Ovako, počinjem, bez zauvijek, bez nikad. Trebamo raspored. Trebamo znati granice i podijeliti troškove.
Luka kimne.
Mogu dva puta tjedno navečer. U utorak i četvrtak dolazim nakon posla, sjedim s tatom, radim što treba. Tih večeri ti radi što želiš, ili samo spavaj.
Osjetila sam val olakšanja.
U redu. Tih dana ću samo za djecu ili odmor. I još vikendom jedan dan vodiš skroz, od jutra do večeri. Ja odem, nije važno gdje. Neću zvati svakih pola sata.
Luka se nasmije.
Dogovoreno.
Muž nadopuni:
Novac za njegovateljicu možemo svatko po dio, bar za nekoliko sati radnim danom. Ja ću nešto preuzeti, ali moramo znati točan iznos.
Luka se namršti.
Ne mogu pola, ali mogu fiksni iznos mjesečno. I uz to kupujem lijekove iz apoteke.
Zapišem sve. Poželjela sam reći moraš više, ali sam se zaustavila, ono staro bi naviralo.
Onda dogovoreno: ja vodim organizaciju i papire, ti dva večernja dolaska i jedan vikend, plus lijekovi i dio njegovateljice. Nećemo brojati umor. Samo pratiti plan.
Tata podigne ruku.
I ja mogu nešto. Radit ću vježbe, kao što su rekli. Pazit ću sam na lijekove, ako mi složite kutiju po danima. I kad mi nije dobro javit ću odmah.
Pogledala sam ga i vidjela ne samo bolesnog, nego muškarca koji želi natrag malo dostojanstva.
Sutradan sam po povratku iz ljekarne kupila plastični organizator za lijekove na tjedan. Kod kuće sam sortirala tablete po pretincima, markerom obilježila jutro/večer. Stavila sve na noćni ormarić. Tata je isprobavao poklopce kao da želi provjeriti ima li tu stvarno pomoći.
U utorak navečer došao je Luka. Skidao je cipele, prao ruke, odmah išao tati. Pokazala sam mu gdje su čiste pelene, gdje je toplomjer, gdje su brojevi liječnika. Nije bilo prijekora, samo prenošenje odgovornosti. Kao kad daš ključeve.
Ja odlazim rekla sam, stala kratko u hodniku. Iz sobe su dopirali tihi glasovi, Luka i tata razgovarali su o Hajduku i vijestima, tata se čak smijao.
Sišla sam niz stubište, prošla dvorištem, bez cilja. Tijeo mi je bilo napeto, kao da još uvijek čekam zov. Nitko nije zvao.
Vratila sam se kasnije. Stan je bio miran. Luka je sjedio u kuhinji, sam sebi skuhavši čaj. Na stolu otvorena bilježnica s rasporedom.
Sve je u redu rekao je. Tata spava. Dao sam mu čaj, sam je popio lijekove, ja sam mu samo napomenuo.
Kimnula sam.
Hvala ti.
Pogledao me.
Znaš, ono obećanje Neću da stalno visi nad nama. Hoću da radimo onoliko koliko možemo, i da ne misliš da bježim.
Osjetila sam kao da mi napetost popušta.
Ni ja više ne želim zakletve. Samo hoću jasnost. I da konačno počnemo živjeti, a ne stalno preživljavati.
Luka je zatvorio bilježnicu.
Držimo se plana. Ako nešto treba promijeniti, kažemo na vrijeme. Bez svađe.
Ispratila sam ga do vrata, provjerila je li svjetlo u hodniku ugašeno. Otišla do tate. Spavao je, lice mu mirnije nego u bolnici. Na ormariću voda i kutijica s lijekovima, sve uredno zatvoreno.
Sjela sam na rub kreveta, tiho popravila pokrivač. Nisam osjećala pobjedu, nego početak mogućnosti da jedno drugo ne razaramo dok brinemo o tati.
U kuhinji, na stolu, ležao je papir s rasporedom: utorak, četvrtak, subota. Uz to izračun kuna koje tko daje, i broj njegovateljice iz Doma zdravlja. Nije to bila vječna zakletva. Bilo je to što možemo danas i ponoviti sutra.
