Ivane, sve ti ja priznati htjela, ali nikako skupiti hrabrosti. Prevarila sam te, nisi ti zapravo moj muž!
Baka je sjedila uz krevet svog starog, maramicom brisala njegovo vruće čelo.
Ivane, sve ti ja priznati htjela, ali nisam imala srca. Prevarila sam te, nisi ti moj suprug!
Dida otvori oči, zbunjeno je pogleda.
Nemoj me sad prekidati, jer tko zna hoćemo li se još koji put rastati za uvijek, a da ti ne ispričam. Sjećaš se kad si nakon rata zalutao u naše selo?
Onako smušen si bio, pa sam ti odmah skočila u zagrljaj. Zamijenila sam te. Prepao si me koliko si sličio mom mužu, a meni je već došla smrtovnica, i evo tebe živoga.
Ja sam ti stvarno povjerovala da su u papirima nešto pobrkali i moj mi se muž vratio. Trčala sam prema tebi, ali odmah shvatila to nisi ti. Urumenila sam se, ispričavala i pustila te spavati u šupi.
Ujutro si ti odlučio popraviti vrata na šupi, kad ono greda padne po tebi. Već sam mislila i tebe pokopavati, ali vidim dišeš, znači živ si.
Pozvala sam doktora, a on kaže snažan čovjek, samo mu je malo pamćenje otišlo. Ništa strašno. Tada sam ti odlučila reći da si moj muž.
Čovjek si bio jak, zgodan, a nakon svih onih nedaća s dvoje djece nisam se baš mogla sama snaći. I ti si povjerovao.
Poslije me grizla savjest, ali navikli smo jedno na drugo, zavoljeli se i ništa nismo htjeli mijenjati.
Evo tek sad žalim što sam ti odlučila sudbinu. Možda bi ti život bio drugačiji.
Ivan pogleda u nju šutke i onda prasne u smijeh.
Luda si ti baba, kakav drugačiji život pa ja sam tebe cijeli život volio. Došao sam u tvoje selo, istina, slučajno, ali sam odlučio ostati.
Kad sam te vidio odma sam se zaljubio, nisam znao kako da ti priđem. Mislio sam, pomoći ću ti malo oko kuće, možda me zavoliš, a onda me ova greda ošine po glavi sve se zamračilo.
Kad sam došao k sebi doktor tu, ti brineš o meni, pa sam ga i zamolio da odglumi malo amneziju, da duže ostanem u tvojoj kući.
Kad si me iznenadila vijestima o svom mužu, meni je laknulo jer nisam morao ništa izmišljat.
Budalo jedna stara nasmijala se baka. A nisi mogao prije reći? Bar bismo se zajedno nasmijali.
Htio sam, ali nikad vremena! Taman digli one starije, pa smo još troje mlađih skupa napravili namigne on. Tako smo cijeli život nosili te svoje strašne tajne, koje na kraju i nisu bile nikakve tajne.
Dobro da smo barem sad sve razjasnili, jer bi anđeli na nebu popadali od smijeha slušajući naše priče reče baka. Ali nemoj ti, Ivane, nigdje umirati. Nemoj me ostaviti samu, ne bih ja mogla bez tebe.
Ma šta cmizdriš, ženo, bit će sve u redu smirio ju je on. Ajde, lezi i ti, noć je pametnija od dana.
Legli su, ali ona je cijelu noć nemirno spavala, vjerojatno su joj crne misli mutili san i nisu dale mira.
Ujutro, čim je svanulo, probudi se prazno uzglavlje. Stisne je briga. Al ne, vani sjedi na klupi, puši. Laknulo joj. Ovaj put smrt ih je zaobišla, još će oni malo zajedno škripati.
Hvala vam, dragi čitatelji, na mudrim komentarima i palčevima gore! Pratite stranicu da ne propustite nove priče!
