Tko zna kamo će zavoj sudbine skrenuti
Cijeli zadnji mjesec Zvonimir je bio zamišljen, rijetko je razgovarao sa suprugom Mirnom. Mirna ga je promatrala i sve više se brinula:
Nije dobro, sigurno je bolestan, a uskoro mu je četrdeset peta, planiramo mu napraviti proslavu u restoranu. Morat ću ga za ruku povesti doktoru, imam tamo poznanika. Treba mu napraviti nalaze, Bogu hvala, pa što bude
Svoje brige i sumnje Mirna je povjeravala najboljoj prijateljici Ankici, no ova joj jednoga dana samo odbrusi:
Moj Željko je bio isti kad se zaljubio u drugu ženu išao je kao sjena; svi smo mislili da je bolestan.
Anka, pa to je tvoj Željko, zašto ga uspoređuješ sa mojim Zvonimirom? odmahnula bi tada Mirna rukom.
Pa što, je li tvoj Zvonimir išta bolji od mog Željka?
Pa ni najmanje. Samo, tvoj je Željko šarmer, zavodnik, zna zabavljati ljude. Moj Zvonimir jedva složi dvije rečenice, isto sam ga ja zaprosila dok smo bili mladi. Da nisam sama preselila k njemu, tko zna bi li danas bio oženjen.
Prošle godine Anka je ulovila svog Željka s drugom. Mirna ju je tad tješila.
Pusti ga, misli malo na sebe, nemoj plakati, isprati ga van iz stana i vodi svoj život.
Anka je potom sve preokrenula naglavačke: Željka je istjerala, svaki vikend je šetala po kafićima i konobama, s muškima flertala, kosu osjekla na kratko, a svima tumačila da je promijenila imidž. Mirna je to gledala sa čuđenjem. Nije ona to tako zamislila savjetovala je da se možda upiše na tečajeve, nauči plesati, pronađe neki sport. Ali Anka se na svoj način nosila s boli.
Ipak, oprostila je Željku. Mirna ju nije razumjela.
Ja Zvonimira ne bih nikad oprostila, mislila je.
Bili su Mirna i Zvonimir oženjeni već dvadeset šest godina. Prošli su skupa mnogo toga, podigli dvojicu sinova, uskoro bi trebali čekati unuke. Nisu ni stari, još su mladi za mirovinu. Već je o proslavi rođendana pitala Zvonimirovu sestru i brata. Samo mu još nije obznanila.
Vjenčali su se pri kraju faksa, upoznali se na planinarenju. Ispalo je da su iz istoga grada, iako su studirali svaki na svom fakultetu. Na četvrtoj godini išli su zajedno na izlet, sjedili oko logorske vatre. U Mirninim je očima Zvonimir bio poseban, iako vrlo povučen. Uskoro ga je uzela pod svoje, čak mu je i košulje krpala kad bi ih poderala u šumi.
Zvonimir je nosio njen ruksak kroz šumu i planinu. Tako su se zbližili, pa ljubav nije mogla izostati. Mirna je preuzela inicijativu, prva mu priznala osjećaje, a on je, sramežljivo, odgovorio:
Mirna, izgleda da sam i ja zaljubljen.
E pa, onda idemo zajedno živjeti, ja ću svoje stvari donijeti kod tebe, predat ćemo zahtjev za vjenčanje on nije imao ništa protiv.
Uselila se tada kod Zvonimira i njegove stare bake Anđelke. Njen mužev otac najviše se obradovao što Mirna dolazi jer je baka bila njegova majka, a Zvonimirova majka još od mladosti nije razgovarala sa svekrvom niti je željela o njoj brinuti. Zato je brigu o baki, koja je bila boležljiva, preuzela Mirna.
Zvonimirek, tepala bi joj baka Anđelka, tvoja Mirna je prava radilica, sve u njenim rukama blista! Čuvaj ti svoju Mirnu. Kad se vjenčate, stan ide na vas.
Vjenčali su se. Baka je ubrzo preminula. Sinovi su se rodili, jedan za drugim. Sada starijem dvadeset tri, mlađem dvadeset jedan. Živjeli su mirno: putovali na more, planine, svaki godišnji s djecom. U zadnje vrijeme, ipak, Zvonimir se sve više povlačio, gubio sebe. Nedavno je izgovorio nešto što je Mirnu uznemirilo:
Prošao je život, Mirna, a nismo ni osjetili što znači sreća
Zvonimire, o čemu ti to? Nikad nismo sjedili doma, more, Plitvice, Velebit, Split, pa i strana putovanja, Turska; djecu smo odgojili, unuci će uskoro
Ma ne mislim na to, zamahne on rukom i zašuti, pogledavši je neobično, no Mirna to tada nije shvatila.
Imala je svoje planove.
Zvonimire, što misliš, da pozovemo Ivicu i Josipu na tvoju proslavu? Prijatelji su, iako u Rijeci žive rekla bi.
Na koju proslavu? začudi se Zvonimir.
Pa proslavu rođendana, četrdeset peta ti je uskoro, rezervirat ću restoran.
Zar? Nisam znao da sam spreman za slavlje, opet ju je pogledao čudno.
Sada je već treći sat kako Mirna sama sjedi na kauču i bulji u pod, suza nema, ali grči je obuzeo:
Nikada nisam mislila da će mi se ovako nešto dogoditi
Zvonimir je tog popodneva došao s posla ranije nego inače, iznenadila se. Već godinu i pol radio je stalno kasno.
Bok, promrmljao je sa vrata i sjeo u kuhinji s jaknom još na sebi.
Daj skini tu jaknu, operi ruke, večera je gotova navikla ga je tako.
On je sjedio tiho, glave pognute.
Mirna, ja odlazim, oprosti, izrekao je tiho.
Kako to misliš odlaziš? Gdje? Ma daj, skini se, nisi valjda bolestan, sve mi nešto sumnjivo
Zvonimir ju pogleda ravno u oči.
Zdrav sam. Nije to. Mirna, shvati, zaljubio sam se. Već godinu dana viđam se s kolegicom s posla.
Našao si maldušu? upitala je Mirna s gorčinom.
Nije mlađa. Nije ni ljepotica, niti modna mačka, žena je kao žena… prava žena…
A što sam onda ja, Zvonimire? iznenadila se.
Ti? odmahne glavom kao da strese teret ti si moja gazdarica, ja kao pas na lancu kod tebe. Ne mogu nigdje bez tebe. Sve odlučuješ, gdje idemo na godišnji, što jedem, što nosim, s kim se družim, kad i gdje ćemo proslaviti Ti sve odlučuješ, meni ništa ne ostavljaš. Čak mi novce dijeliš za cigarete i kavu. Nikad ne smijem s kolegama na pivo, jer nemam kune u džepu. Mirna, ikada si posumnjala da je to muškarcu uvredljivo?
Mirna klekne ispred njega i gleda ga u oči.
Ali Zvonimire, uvijek smo tako živjeli Pa možeš dobiti novce za kavu petkom, idemo skupa na utakmicu, možeš sam birati odjeću kad idemo u šoping
Zvonimir ju opet tužno pogleda.
Ništa ne razumiješ povisi glas što je bio rijetkost. Hoću slobodu. Želim o sebi odlučivati, imati nešto svoje, želim jesti što volim, gledati što mene zanima Tvoja sam sjena, bez tvog pristanka ne smijem donijeti odluku. Kao da sam nesposoban, ti si mi skrbnica, sve krojiš po svom.
A ona ti dopušta bit muškarac? bolno ga upita.
Da, ona mi dopušta biti muškarac, brinuti se o njoj, biti bitan. Dopušta mi… Dopustila je da se osjećam živ.
Mirna nikad prije nije vidjela takvu vatru u njegovim očima. Kao da je u isti mah oživio i nestao onaj čovjek kojeg je mislila da zna. Osjetila je da je Zvonimir istinski zaljubljen kao davno u mladosti.
Ali ne može to tako, pa u našim godinama… Sramota, što će reći ljudi? E, moj Zvonimire, zbog prolazne žudnje rušiš naš dom… Svi misle da smo sretni.
Ma kakva sreća, Mirna? S čime? Pred kim glumu igramo?
Mirna je osjetila kako se u njoj ruši tlo pod nogama pobunio se Zvonimir. Suze su potekle, a toga se najviše bojala.
Mirna, ti plačeš? iznenadio se.
Obgrlila ga je, ali on je nežno skinuo njene ruke, otišao do sobe, spakirao nekoliko stvari i, s koferom u ruci, izašao iz stana. Mirna je ostala u tišini.
Nisam znala da me sudbina može ovako izokrenuti Od žene sretne u braku pretvorila sam se u ženu koja će, na pragu starosti, ostati sama…
Nazvala je Anku, a ova se odmah pojavila.
Mirna, pa gdje su ti godine, nemoj tako! Bit ćeš dobro Meni su svi tvoji savjeti bili suvišni, na kraju ćeš i ti možda dobiti nov početak, a možda ti se i Zvonimir vrati. Možda si baš ti stvarno njegova osoba
Ali i sama Anka nije vjerovala. Zvonimir nije bio kao Željko.
Ne, Anka. Moj se Zvonimir ne vraća On je sve izrekao. Tko zna njega, zna da se ne vraća.
Nakon što je ostala sama, Mirna je dugo sjedila zureći u prazninu. Nije znala što bi sa sobom kome više kuhala, koga vodila, s kim dijelila odluke. Mora se naviknuti na samoću. A možda joj rijeka života donese novu priliku. Tko zna kamo će ju odnijeti sljedeći zavoj sudbine…
