Mama, Marko i ja nismo planirali imati dijete Samo smo htjeli da se u budućnosti vjenčamo. Tek tada je Marija shvatila razmjere svega što se dogodilo…
Bilo je to početkom devedesetih. Marija je sama podizala svoju kćer, jer je njen suprug preminuo. Bilo je veoma teško, život je bio borba. Radila je dvije smjene da bi osigurala svaki kunu, jer novca je uvijek nedostajalo. Nakon tri godine, kolega joj je upoznao s Ivanom. Bio je to dobar čovjek, s jednim sinom iz prijašnjeg braka, Markom.
Razveo se od prve supruge jer je ona počela previše piti i uzimati novac iz kuće. Marija i Ivan su postepeno razvili bliskost, a kasnije ju je Ivan zaprosio. Marija je dugo razmišljala, ali njena prijateljica Kristina ju je nagovorila, jer je znala Ivana od mladosti. On je čovjek dobra srca, ne pije i može zaraditi. Ne boj se, govorila je. Marija je pristala.
Djeca su postala prijatelji, život se činilo da napokon ide u dobrom smjeru, ali njihovoj sreći nije bilo suđeno da traje. Ivan je naglo doživio moždani udar i preminuo. Marija nije mogla pojmiti zašto joj život opet šalje takve udarce. No, nije dugo tugovala, nije imala vremena trebalo je riješiti skrbništvo za Marka. Nije ga mogla poslati u dom, jer postao je dio njenog života.
Tako su ostali sami, Marija s dvoje djece, boreći se za svaki dan. Nakon osmog razreda, Marko je upisao tehničku školu, pomažući Mariji u svemu što je mogao. Često je išao po Marijinu kćer Izabelu u školu, da je nitko ne dira ili ne zlostavlja. Marija je osjećala da ima savršenu obitelj. No, jednoga dana zazvonio je telefon bila je medicinska sestra iz škole. Izabela se razboljela, hitno je odvezena u bolnicu. Marija je ostavila sve, jurila do bolnice, a tamo joj je doktor rekao: Marija, uskoro ćete postati baka.
Marija nije znala što učiniti. Nije vikala na Marka; odlučila je razgovarati smireno i otkriti što se dogodilo. Marko, odrasli si čovjek. Jesi li znao moguće posljedice?
Znao sam, ali nisam vjerovao da će se tako brzo dogoditi. Bilo je samo jednom Nisam želio još dijete. Istinski je volim i htio sam se oženiti s njom, ali kasnije, kad zakon dozvoli.
Marija je predložila da tajnu zadrže, da dijete upiše na svoje ime, ali mladi su odlučili drugačije. Željeli su se vjenčati i biti legalni roditelji svom djetetu. Marija je mjesecima obilazila institucije, tražila potvrde i papire, borila se s birokracijom da se maloljetnička brak registrira.
Prva tri godine bile su teške. Izabela je ostala s djetetom, Marija je radila danju i noću da prehrani obitelj. Marko nije sjedio besposlen tražio je honorarne poslove i donosio koliko je mogao. Kasnije je završio fakultet i pronašao stabilan posao. Život se olakšao, Marija je napokon živjela kakav je običan život radila danju, spavala noću.
Prošlo je dvadeset i pet godina od tada. Izabela i Marko su još uvijek zajedno. Zahvalni su Mariji što je vjerovala u njihovu ljubav i dopustila da stvore svoju obitelj, punu sreće. Što bi ti učinila da si u Marijinom mjestu?
