Ma da, život je stvarno pun iznenađenja.
Nikad ne bih rekao da će taj moj čovjek ispasti takav pa tako sitničav da je smiješno. Čak je i set odvijača, koji sam mu poklonio za Dan državnosti, brojao dvaput prvo potiho, a onda s onim njegovim sumnjičavim pogledom ispod obrva. Pakirao svoje stvari u torbe i istovremeno jurio stanom ko muha bez glave, provjeravao da negdje nije zaboravio svoje ortopedske uloške.
Deset godina kao da ih nije ni bilo. Mene 56, njemu 60. Živjeli smo mi, kako se to kod nas kaže, složno i u miru. Barem sam ja tako mislio. Vrt, presadnice, večernji čaj s keksima i beskrajni kriminalistički serijali, koje je obožavao do te mjere da je znao i sve replike napamet. Čak smo na jesen planirali u matični ured da sve sredimo kako treba, reko bi on.
A onda, bujrum. Stoji on u hodniku, vrti kapu u rukama, oči lete okolo i izusti:
Ljubo, nemoj se ljutit. Dobra si ti žena, pouzdana al’ si previše prizemna. A ja još nisam za staro željezo! Znaš, meni treba strasti, uzbuđenja, akcije! S tobom se osjećam kao da sam već jednom nogom u staračkom domu. Treba meni žena, a ne baka.
Umalo sam se zagrcnuo. Baka? Meni, koji sam mu dva puta dnevno mjerila tlak, upozoravala da ne soli previše i da prženo nakon šest navečer ne dolazi u obzir?
Imam drugu, baci on. Tea. Ima 38 godina. S njom se osjećam ko mladić. Idemo na snowboardove, putujemo. Ona me vraća u život.
Zalupi vrata. U zraku je ostao miris validola i njegovog jeftinog parfema onog kojim se posljednjih dana baš obilno špricao, kao da ga to može pomladiti.
Kako sam preživio
Prvi tjedan sam samo ležao licem prema zidu. Mislio: to je to, Ljubo, otrpio si do kraja. Službeno otpisan. Star, nikom potreban pa makar i bez papira. U ogledalu više nisam vidio sebe, već nekog umornog starca sa spuštenim ramenima.
A onda, dogodi se nešto čudno. Probudim se u subotu u sedam iz navike, da skuham Mladenu njegovu zobenu kašu na vodi. Ustanem, krenem u kuhinju… pa stanem.
A zašto, zapravo?
Skuham sebi tursku kavu jaku, s dvije žlice cukra, onako kako mi je uvijek branio: To nije zdravo! Odrežem ogroman komad kolača, kojeg sam kupio dan ranije iz očaja. Sjednem na prozor. I odjednom mir. Nitko ne grinta zbog vijesti, nema grebanja papuča, nitko ne traži daljinski ili prevrće očima na moj izbor serija.
Shvatio sam, da nije strašno biti sam. Dapače, ima čak u tome i nešto neočekivano dobro.
Novca je više Mladen je obožavao delicije, ali smo uvijek dijelili troškove. Vremena na bacanje.
Nisam upisao keramiku, kako to preporučuju u savjetovalištima, nego ples! Zumba! Skačem i znojim se, ponekad se od srca nasmijem. A nitko ne govori: Ljubo, pa jesi ti normalan, koljena ćeš polomit.
Prešao sam s boje ozbiljno kestenjasta na srebrne pramenove i skratio kosu. Kupio sam traperice koje nisu u skladu s godinama. Znate što? Leđa su me prestala boljet. Očito, svih tih godina Mladen je na njima udobno sjedio.
Susret u shopping centru
Prošlo pola godine. Nisam više ni pomišljao na svog muškarca u najboljim godinama. Otišao sam u Avenue Mall po nove tenisice za ples. Stojim kraj izloga, biram, kad začujem poznat glas, tanak i pomalo piskav:
Mladene, požuri! Kasnit ćemo na film! A kokice još nismo kupili!
Okrenem se. Bože dragi.
Ide Tea. Ma kak ide trči. Mlado meso, a u stvari obična žena, dobro napikana botoksom: čelo svijetli, usne kao gumeni čamac. Sve životinjski uzorak, štikle, probija se kroz masu kao tenk.
Iza nje moj Mladen. Nisam ga ni prepoznao odmah. Upalih, smršavio, vrat tanak kao u pileta, viri iz neke smiješne mladenačke hudice s natpisom. Na nogama poderane traperice, iz kojih mu venska mreža strašno strši.
U rukama vrećice, Teina torba, kutija pizze. Diše teško, fućka plućima. Lice crveno, oznojeno. Vidiš mu, radije bi sjel na trosjed doma i popio tabletu.
Tea, ajmo na klupu minutu, dahćem… pripetlja on.
Kakva klupa, Mladene?! Ti si meni rekao da si sportaš! Nemoj me sramotit, ajde požuri!
I tad je mene vidio.
Stojim kraj izloga u trendi kaputu, u novim tenisicama, s blagim osmijehom na licu. Smiren, rumen od treninga, slobodan.
Stane ko ukopan. U očima mu tuga, neka nijema molba: Spasi me. Na sekundu mi ga bude i žao. Krene prema meni, otvara usta
Mladene! proderala se Tea. Jesi gluh?!
Gledam ih kako odlaze i jedva susprežem smijeh. Ne podli, nego onaj ljekoviti.
Htio je vatru? Dobio je. Samo što ga ta vatra sada lagano prži iznutra.
Htio je mladost, al zaboravio čovjek koliko ona zahtijeva zdravlja i živaca.
Sad više nema baku za nježnost, nego ima generala u suknji.
Treba mi žena, govorio je on. A sada?
Sad nema ni ženu ni baku.
Sada je sam umorni djed uz razmaženu unuku.
Pouka? Ne traži vatru negdje drugdje ponekad je toplina doma ono što ti najviše treba.
