Sanjala sam subotnje jutro, ali kava nije ni stigla do stola.
Probudio me čudan, zlokoban šum iz kupaonice zmijasto šištanje, kao da stanujem ne u stanu u središtu Zagreba, nego u napuštenoj kući pored Save. Ušla sam i ugledala moj preskupi, hvaljeni talijanski miješalac kako izmišlja vlastitu fontanu. Tanka, tvrdoglava mlaznica špricala je naokolo posvuda, ne mareći ni za mene ni za keramičke pločice.
Udarila me panika. Skidam ručnik, gasim ventil.
Sjedim na rubu kade, gledam vodu ispod umornog svjetla. Trebam vodoinstalatera, odmah. Nisam od onih što čekaju; zabiti čavao znam, policu pričvrstiti mogu. Ali cijevi? Ah, to je uvijek kao magla na Velebitu neprozirno i opasno, daleko od sigurnih ruku.
Opisala sam problem na popularnoj zagrebačkoj aplikaciji za majstore. Javio se majstor glas mi je bio nekako poznat. Ali tko ima vremena u krizi prepoznavati boju glasa?
Sat kasnije netko zvoni.
Otvorim vrata srce mi stane. Pred vratima stoji moj bivši muž, Dario Horvat, onaj koji me prije sedam godina ostavio uz rečenicu: Monika, ti si meni preozbiljna za ovaj život! I otišao, sav veseo, svojoj mlađoj, perspektivnoj kolegici iz računovodstva, Vanji.
Od tada ga nisam vidjela niti čula. Sinu već ne trebaju alimenti, odrastao je, Vučiću moj. Dario se nije javljao za blagdane, kao da sam za njega postala duh.
Sad stoji tu, u poderanoj jakni s hrpom džepova, alat u ruci, lice mu sivo kao magla u studenom, podočnjaci, ćelav na tjemenu, slučajno češlja kosu, ali prozirno, prozirno.
A ja, ja stojim u svojoj novoj dvokatnici, skupocjeni parfem lebdi zrakom, gledam ga. Puna sam tišine.
Monika? pita on, kao da ga je poklopila neka zaboravljena pjesma. Ti si?
Ja sam, Dario. Dođi, kad si već tu.
Iznenadila sam samu sebe spokojošću. Unutra mi je sve zavezano kao vezani luk ali izvana, led.
Dario ulazi, izuva umorne cipele.
Pa pokaži gdje curi, gunđa, ne gleda me.
U kupaonici šuška alatom, prsti mu drhte je li od nervoze, starosti, tko bi znao. Ali zna posao; za petnaest minuta šum nestaje, voda teče mirno.
Lijepo si ti ovo preuredila, Monika. Skup stan… primjećuje, pružajući pogled kroz vrata.
Koliko sam ti dužna?
Dario vadi ruku iz džepa, češka glavu.
Ma pusti Svoji smo. Možeš me počastiti kavom, makar sam bivši muž.
U meni se budi znatiželja, dosadna, svrbuckava što sad on hoće? Klimam glavom.
Hajdemo u kuhinju.
Kad je ušao u moju bijelu, prostranu kuhinju s ogromnim prozorom na dvorište, kao da je ostao bez zraka. Prostrano dvadeset i pet kvadrata, svjetlost kao na Jadranu.
Prije sedam godina u starom smo stanu imali tepih po zidovima i miris zapržene paprike, a njega toliko ljuta da je tjerao i mačke iz dvorišta.
Dario sjeda, prelazi rukom po umjetnoj kamenoj ploči.
Živiš kao gospođa, kaže s ne baš skrivenom ljubomorom. A govorila si uvijek da nemaš kune.
Ti nisi imao, ni novca ni volje. Ja sam sama uspjela, vidiš?
A ti? Jesi li se ponovno udala? pita, otpije gutljaj čaja.
Ne. Užívam u slobodi. Putujem, radim. Sin mi je u informatici, u Osijeku. A ti? Kako Vanja?
Pri imenu Vanja lice mu se izobliči, kao da je prigrlio čitav limun.
Ma, Vanja godinu smo živjeli. Počela je odmah o krznu razmišljati, Maldivi joj trebali. Ja nisam ni blizu Yammat FM bogataša. Izbacila me. Sada malo kod stare, malo podstanar.
Preživljavam od narudžbi, tu i tamo.
Priča on još, niže neuspjehe, nabraja svaku kamenku uvrijeđenosti.
Odjednom šuti. Pogleda još jednom po prostoru, prošeće kuhinjom, zaviri u dnevni, pogleda na veliku plazmu iznad sivog trosjeda.
Prostrano je kod tebe, Monika. Tople zidove imaš vidi se da znaš biti domaćica, vrati se za stol, ali sada s nekim čudnim, gladnim sjajem u oku. Prsa su mu napeta, trbuh uvlači.
Slušaj, Monika, mislim znaš, ovo nije slučajno. Sudbina, kužiš?
Stvarno? dignem obrvu.
Naravno. Nismo više klinci. Oboje sami. Ti tu sama u četiri zida, ja kod stare – nema smisla.
Dario stane bliže.
Razmišljam Možda je dosta starog uhođenja po prošlosti. Mladi smo bili, budalasti. Vanja je greška. A ti si postala netko i nešto, činiš mi se. Imaš stan, imaš ugled, osigurala si se.
Ne govorim ništa; čekam ishod predstave.
I eto, izgovara rečenicu za antologiju muške drskosti.
Pogleda širokim gestom na moju tvrđavu koju sam zgradila sama, bez ičije ruke pa kaže:
Znaš šta, Monika, ajde, oprostimo jedno drugome. Mogao bih ti se preseliti. Treba ti ipak muškarac u kući, netko svoj. Tko će ti popravit slavinu? Dvoje je veselije. Ne trebam puno tek jedan kutak i kakav tanjur graha.
Polako se dižem sa stolca.
Dakle, ti bi i meni velikodušno oprostio? promrmljam.
Pa naravno, podsmjehne se samodopadno. Nisi ti bila sveta: gunđala si, tražila, živcirala. Ali ja ja sam ti sve zaboravio.
Kroz um mi prolaze svih sedam godina samoće i borbe.
I evo ga, nagrada, samoprozvani gospodar, hoće sjesti na MOJU sofu, jesti iz MOJE zdjele, spavati pod MOJIM krovom i još sve to zaogrće frazom ajde da oprostimo jedno drugome.
Dario, kažem, a glas mi hladan kao snijeg na Sljemenu, Uzmi svoj alat.
Što? zbuni se, ne shvaća.
Alat. Uzmi i idi.
Ma, Monika, što ti je? Govorim ozbiljno. Razmisli! Teško ti je biti sama. Tko će te zaštititi? Tko zabiti čavao?
Dario, zbogom, izgovorim jasno, polako.
Eto zašto sam otišao, pronađe on ponos: Obogatila se, umislila nešto! Dajem ti, znaš, novu šansu.
Izgurao ga sam iz stana i zaključala vrata na oba lokota.
Srce mi lupa u grlu, ruke mi drhte, ali ne od straha. Od jedne druge vatre bijesa i sigurnosti. Koliko nas žene netko još uvijek gleda kao funkciju: treba ti muškarac, treba ti domaćin.
U zrcalu vidim ženu koja je sama zaradila svoj stan, sama ga uredila, sama odlučuje tko ovdje ulazi.
Dario, ako ovo ikad pročitaš hvala što si prije sedam godina otišao. Nisi ni slutio da će to biti najbolji dar u mom životu. Domaćica ove kuće već postoji. To sam ja.
Zar svi bivši muževi imaju taj čarobni instinkt: vraćaju se baš kad žena uspije?
Oprostimo si ma je li to kruna priče? Pravi kralj iz bajke.
Što biste vi napravili na mom mjestu? Jesam li bila preoštra?
Podijelite svoje snove i tuge u komentarima.
