Došli smo kod mame. Ulazimo u haustor, a tamo sjedi mali dječak, može imati oko pet godina, i plače gorkim suzama.
Što je bilo, zašto plačeš? pitam ga.
On kaže kroz suze:
Došao sam kod bake. Izašao sam van igrati se, a kad sam se vratio, baka ne otvara vrata.
Velim mu:
A što tako cmizdriš? Možda je baka otišla do dućana, sad će se vratiti.
Ali on plače sve jače, trese se cijeli. Toliko je malen, da mi ga je stvarno žao, teško opisati riječima.
Kako se zoveš?
Ma-aa-teen…
Iz kojeg si stana?
Iz osamnaa-a-estog…
U osamnaestom stanu su novi stanari, još ih ne poznajem. Pozvonim tamo ništa, tišina.
Ne mogu pustiti dijete ovako uplakano na stubištu. Velim:
Hajde, Mate, kod nas u goste. Bacićemo baki poruku u vrata.
Dođemo doma. Dok je moj muž zabavljao malenog, ja napišem poruku: Mate je u stanu 28.
Siđem, uguram papir u vrata.
Vratim se, a Mate već s mojim starijim sinom vozi autiće po podu, sve u redu. Operem ga, pitam:
Hoćeš li juhu?
Hoću.
Pojede pun tanjur juhe i još traži.
Za glavno jelo imamo sarme. Hoćeš?
Hoću.
Smazne dvije sarme bez daha.
Hoćeš kompot ili sok?
Meni čaj.
Ja se malo začudim, jer kad sam bila mala, da mi ponude kompot ili sok, nitko me ne bi natjerao na čaj.
Sjedimo tako, pijemo čaj i jedemo napolitanke, Mate razgovara s mužem.
Pričaju ozbiljno, prave muške teme: kakvi sve auti postoje, koliko brzo voze i što im je najvažnije.
Dolazi moja mama. Objasnim joj tko nam je gost.
Mama kaže:
Čudno. U 18. stanu živi žena tvojih godina.
Meni tu nema ništa čudno žena od četrdeset može sasvim dobro imati unuka od pet godina, tko joj brani.
Mamu sam uvjerila i ona odmah izvlači kutiju s igračkama, zabava i veselje kreće.
Nakon sat vremena zvoni netko na vrata. Otvorim, a na pragu žena mojih godina (realno barem pedeset, da budem iskrena hvala ti, dobra mama).
Dobar dan. Došla sam s posla, a vidim poruku u vratima. Vi ste valjda pogriješili stan?
Već me zbunjuje što je došla s posla, a nemirno mi je i što ime Mate ništa ne znači toj ženi.
Vi nemate unuka koji je danas nestao?
Nemam još nikakve unuke odgovara.
Ne slažu se kockice.
Vratim se u dnevni boravak, svi su zadubljeni u posao: mama slaže kocke u kamion, muž veže špagu, šef transporta Mate svima dijeli zadatke.
Mate, iz kojeg si ti to stana? pitam.
Iz osamnaestog, odgovori, a ni ne pogleda prema meni, skroz u igri.
A poznaješ li ovu tetu?
Mate baci pogled na gospođu iz 18. stana i slegne ramenima:
Ne.
A ni ona tebe ne poznaje, iako živi u tom stanu.
Svi šute, samo gledaju Matea i gospođu.
Nema veze, govori Mate i vraća se igri.
Gospođa s vrata tiho kaže:
Stvarno živim tamo, ali ovo nije moj mali, majke mi.
Vidjela sam zašto je uplašena: moja mama gleda je kao da će je pogoditi kockom i pregaziti kamionom.
Stop igra, kažem i sjednem na pod kraj Matea. Hajde ispočetka, iz kojeg si ti grada došao baki?
Iz Rijeke.
Znaš li svoju adresu u Rijeci?
Nabraja adresu: ulicu, broj, stan.
A znaš li gdje živi baka?
Nabraja i bakinu adresu odjednom sve ima smisla.
Mali vrag se igrao sa svojim prijateljima, igra ih je odnijela u obližnje dvorište. Kada su se razišli, on je išao doma, ali je otišao u potpuno isti haustor kao bakin, ali drugi ulaz. Pozvonio na pogrešna vrata, nitko ne otvara, on se uplašio i zaplakao.
To je to.
Dali smo mu autić za uspomenu, uzeli ga za ruku i krenuli u taj pravi, susjedni ulaz. Vjerojatno je baka već sijeda od brige, ako je uopće živa.
Ulazimo u dvorište, a izdaleka netko viče:
Mate! Maaaaate! Maateeeen!
Jurimo tamo, vidimo ženu mojih godina, sav izbezumljen izraz lica (izgleda da još uvijek slavi 60. rođendan).
Je li vaš?
Naš!
Suze radosnice, baca se nama svima u zagrljaj.
Umirimo ih, objasnimo što je bilo, svi se nasmijemo.
Baka se cijela trese, Mate nema brige, on sad ima svoj autić i važnije mu je voziti po asfaltu.
Baka se zahvaljuje na sto načina, brzinski se povlačimo dok se nije baš rasplakala.
Već smo otišli, a ona viče:
Mate, hajde na ručak, gladan si!
Već sam jeo kaže Mate, gurajući autić.
Jeo je kod nas, potvrdim, okrećem se. Juhu, sarme i čaj.
Ne mogu vjerovati čudi se baka. Inače ga ne mogu natjerati da išta pojede.
Podignem obrvu, sjetim se koliko je toga pojeo mali Mate, a on maše novim autićem:
Bok! Vidimo se sutra!
