To mi ne jedemo! Kod nas na selu time krave hrane! Svekrva je tresnula tanjurom. Za minutu sam ih sve ispratila van kroz vrata.
Marijana je brisala ruke o krpu i gledala prema stolu. Rolice od patlidžana, faširanci, salata, kompot u vrču. Kako treba. Sve štima. Samo joj je unutra nešto grebalo danas dolazi njegova majka.
Mama, zašto si ovoliko kuhala? Pavle je stajao na vratima, mršav i ozbiljan. Dvanaest godina, a gleda kao odrasli. Zar ostaju tjedan dana?
To ti je njegova mama, Pavle. Ljubica Perić. Prvi put kod nas.
Pa što? Igor već pola godine kod nas živi. Što sad?
Marijana je šutjela. Pavle je imao pravo, ali nije joj bilo za priznati. Igor se pojavio nakon razvoda zgodan, spretnjak, zakucao policu, popravio pipu, ostao prespavati. Onda još koji put. I evo, već pola godine je ovdje, a Pavle ga gleda ko da je došao vuk.
U sedam sati zazvonilo je zvono. Marijana je otvorila vrata na pragu je bila Ljubica Perić, velika žena, vatreno đumbiraste kose i jarkocrvene ruža na usnama.
Uz nju Anđelka, Igorova sestra, u uskim trapericama, mobitel u ruci. Bez cvijeća, bez boce, praznih ruku.
Izvolite, razodjenite se, Marijana se pokušala nasmiješiti.
Ljubica je skinula kaput i odmah krenula prema unutra, pregledavajući zidove, namještaj, svaki kut. Marijana je skamenjena stajala. Igor se šuljao po hodniku i gledao u pod.
Nije ti baš veliki stančić, dobacila je Ljubica, zavirujući u sobu. I prašine ima po prozoru. Domaćica si, ali ne baš neka.
Marijana je progutala knedlu. Anđelka se zakikotala i nešto tipkala po mobitelu.
Dođite za stol, molim.
Za stolom, Ljubica se smjestila točno u sredinu. Sjela, odmjerila jela, stisnula usne. Marijana je točila kompot, postavljala tanjure. Igor je već pružao ruku za faširancom.
Što je ovo? upiknula je vilicom roladu.
Patlidžani sa sirom i češnjakom. Probajte, fino je.
Ma mi to ne jedemo! grunula je naglas. Kod nas na selu time se krave hrane!
Ljubica je zgrabila tanjur i tresnula ga o stol. Rolice su otprskale, jedna je pala na stolnjak i ostavila masnu crtu. Anđelka se odmaknula, sve snimajući mobitelom. Igor je žvakao faširanac.
Marijana je stajala s vrčem u ruci. Tišina.
Igore, reci nešto, tiho je šapnula.
Mama, daj pusti, promumljao je on, ne podižući pogled.
Pustit ću šta? Ja ja samo iskrena. Ljubica se zavalila i ošinula Marijanu pogledom.
Znaš, Marijana, ti jesi ženska za poželjet ali već si ušla u godine. Nisu to više djevojačke. Za Igora bi bolja bila mlađa, mršavija. I sama kužiš nisi baš friška roba.
Nešto se u Marijani slomilo. Spustila je vrč na stol i sjela.
Igore?
Mama, pusti više, prosikto je Igor, posežući za kruhom.
Ma pusti, nije to zlonamjerno. Čisto da znaš.
Marijana je ustala i otišla u kuhinju. Morala je pregaziti napade, da ne poludi. Držala se za kuhinjsku radnu plohu i slušala.
Mama, dosta više, to je bio Igor, ali bez živaca.
Ja ti ko majka govorim. Zašto ti treba razvedena s djetetom? Malac te gleda ispod oka, vidiš da ti nije. Poživiš malo tu na toplome, štediš na najmu, pa dosta. Na proljeće ideš, naći ćeš si normalnu.
Marijana je skamenjeno stajala. Voda za čaj ključa, ali ona to niti ne čuje.
Ma pusti, mama, zasmijao se Igor. Al gle, auto je pred nosom, do skladišta imam pet minuta pješice. I praktično je. Prezimit ću ovdje, skupiti malo kuna, pa ćemo vidjet. Ionako je ona zaljubljena, neće ona nikud.
E, pametno. Samo pazi drži distancu.
Igore, ti si stvarno gad, Anđelka se iscerila.
Marijana je ugasila kuhalo. Pokreti su joj postali sigurni. Izašla je iz kuhinje, prošla u predsoblje, otvorila ormar, izvadila Igorovu torbu. Vratila se u dnevnu i tresnula torbu na stol, ravno među tanjure.
Pakiraj se!
Igor je podigao glavu.
Šta je sad?
Rekla sam pakiraj se! Hotel se zatvara!
Ma Marijana, o čem pričaš, pa samo smo razgovarali
Sve sam čula! Svaku riječ! Kažeš, praktično? Prezimio bi? E, dragi moj, gotovo ti je švercanje. Danas!
Ma jesi ti normalna? Ljubica je skočila, stolac se prevrnuo. Pa mi smo gosti!
Gosti ne govore domaćici da je previše ušla u godine. Gosti ne hrane kravama njene roladice. I gosti ne kuju planove kako će gazdaricu iskoristiti do proljeća, Marijana je otvorila vrata. Oblačite se. Brzo.
Jesi ti pukla! zavikala je Ljubica, grabila kaput. Ostat ćeš sama s takvim karakterom!
Anđelka je već u hodniku, marljivo tipka i snima mobitelom. Igor trpa punjač, britvicu, čarape u torbu. Mrmlja nešto o tome kako će je ona još moliti da se vrati.
Marijana, zovu Igor. Okreće se. A lovu za pipu tko će mi vratit? Jesam ti ja slavin postavio! Imam račun!
To ti je naknada za hotel. A nastaviš pametovati, dobij ćeš račun i za grijanje!
Zvat ću policiju! Igor vadi mobitel.
Izvoli, nazovi. Objasni im što pola godine živiš na crno.
Pljucnuo je, okrenuo se i otišao. Ljubica, već na stubištu, još je doviknula:
Nitko tebe neće, nitko!
Marijana je zaključala vrata i okrenula ključ. Tišina. Prava, onakva kakve nije bilo sto godina.
Pavle je izašao iz svoje sobe nakon minute. Stao na sred hodnika i gledao majku.
Otišli su?
Otišli.
Zauvijek?
Zauvijek.
Pristupio je, zagrlio je oko struka, naslonio čelo na njeno rame. Marijana mu je prošla rukom kroz kratku kosu.
Mama, ima faširanaca još?
Pol lonca.
Super. Ajmo jest. Pola je Igor pojeo.
Otišli su u kuhinju. Marijana je podgrijala faširance, Pavle sjeo za stol. Odjednom se nasmijao tiho, kao s olakšanjem.
Što se smiješ?
Prisjetio se, kako mi je pred dva dana prodavo priču o kompjuteru. Sam si nije znao ni prozor otvorit, Pavle se nasmiješi. Mama Jesi ti stvarno bila zaljubljena u njega?
Marijana je razmislila. Pokušavala se sjetiti što je osjećala kad je Igor došao. Je li to bila ljubav? Ili samo strah da ne ostane sama?
Ne znam. Možda sam samo htjela da je netko tu.
Pa nisi sama. Mi smo dvoje.
Marijana je pogledala sina ozbiljno lice, oči već nisu djetinje. Bio je u pravu.
Pametan si ti.
To mi je s tvoje strane, Pavle dohvati faširanac.
Marijana priđe prozoru. Van se spuštao mrak, svjetla su bljeskala slabo. Tko zna gdje je sad Igor s torbom, smišlja plan koga sljedećeg grijat’ zime. A njoj svejedno.
Mama, ajmo sutra u kino? Kažu da je neki novi film o robotima.
Ajmo.
Sjedili su tako, jeli faširance, pili kompot. Marijana si misli kako će sutra skinut tu krivu policu. I izbacit britvicu iz kupaone. I pospremit cijeli stan pometi sve što je podsjećalo na ove zadnje mjesece.
Ali to sutra. Danas sjedi sa sinom, na svojoj kuhinji, u svom stanu. I nešto važno se polako vraća u nju.
Pavle odnese tanjur, zijevne i krene prema svojoj sobi. Na pragu se okrene:
Mama, drugi put kad si koga pustiš za stalno, pitaj mene. Ja odmah vidim tko je kakav.
Dogovoreno.
Marijana ostane sama. Sjedne, malo pogleda oko sebe tu, gdje je sve na svom mjestu. Gdje više nema tuđeg hrkanja, tuđih čarapa ni tuđih planova. Prvi put za pola godine mogla je slobodno udahnuti.
Prisjetila se Ljubičinih riječi sama ćeš s takvim karakterom. I nasmiješila se. Sama nije strašno. Strašno je kad je uz tebe netko tko te koristi.
Marijana je ustala, ugasila svjetlo. Sutra je novi dan. Bez Igora, bez njegove majke, bez lažne pažnje. Samo ona i Pavle. I to je bilo kako treba.
Ako vam se svidjelo, ostavite srce i javite se u komentarima!
