Osam godina sam bio u braku sa suprugom, mislio sam da je normalna osoba, ali tijekom razvoda sve najgore iz nje je isplivalo na površinu. Sad me stvarno zgraža činjenica da sam proveo tolike godine s njom, ali dobro je da sam se konačno izvukao.
Godinu dana smo se zabavljali prije nego što smo se vjenčali. Dakle, zajedno smo bili devet godina. Kao i u svakoj obitelji, i kod nas se svašta događalo. Svađali smo se i mirili, bilo je dobrih i teških dana. Mislio sam da nam je život sasvim običan, kao što je i većini parova. Moji roditelji su također imali sve i svašta, ali traju već pedeset godina i sve je u redu.
Imamo sina Ivan sada ima šest godina, a imao je pet kad smo se razvodili. Supruga nije marila previše za njega, govorila je kako je još malen pa će, kad odraste, imati više vremena za njega.
Ni kod kuće nije pomagala. Ponekad bi oprala suđe ili iznijela smeće, i to je bilo sve. Njezina majka ju je tako odgojila, smatrala je da je to ženski posao i da muški nema što tu raditi.
Punica mi je poseban slučaj. Hvala Bogu pa živi u Osijeku i dolazi najviše tri puta godišnje. Tih nekoliko posjeta mi je sasvim dovoljno. Kad ona dođe, sve u kući mora biti po njenom, a supruga odmah posluša nju i nastane opći kaos, stalno nove svađe, napetosti i tenzije.
Najviše me smetalo što je punica stalno imala priču o tome tko je ‘hranitelj’ a tko ‘čuva dom’. Najčešće sam ja bila taj koji nosi novac kući, jer mi je plaća bila dosta veća od njezine. Zato mi nikad nije bilo jasno tko bi ovdje zapravo trebao biti ‘glava kuće’, a tko ‘izdržavati mamuta’.
Zadnjih godinu dana supruga gotovo ništa nije radila. Tijekom pandemije njezina firma se nekako održala, mislili smo da je najgore prošlo, ali nije tako bilo. Sve je propalo, svi su ostali bez posla. Supruga je tražila novi, ali uvijek je nešto bilo ili je plaća bila mala, ili je put predug, ili nije imala dovoljno iskustva, ili joj je poslodavac bio sumnjiv. U međuvremenu sam ja samostalno vukao sve: i posao u dvije smjene i brigu o djetetu. Dolazio bih s posla, pokupio Ivana iz vrtića i doma sve iz početka. Supruga nije imala vremena pomagati stalno je bila u potrazi za poslom, pisala molbe, slala životopise i išla na razgovore.
Ali ništa nije našla. Niti je radila, niti je pomagala oko kuće. Logično, meni to nije odgovaralo. Počeo sam prigovarati, svađati se, ponekad i s vratima zalupiti i prespavati kod prijatelja. Dobila je posljednju šansu, ali nije napravila ništa.
Na kraju mi je dozlogrdilo. Spakirao sam joj stvari i izbacio je iz mog stana na Trešnjevci, koji su mi roditelji dali prije braka. Pokrenuo sam razvod. Supruga se pokušala vratiti nekoliko puta, ali bio sam tako umoran da više nisam mogao vjerovati ni riječima ni njezinim obećanjima.
Razveli smo se, ali do dana današnjeg bivša supruga i njezina majka ne odustaju, ne prestaju pričati loše o meni. Nije me briga što su me blatili kod svojih rođaka, ali kad je počela zvati moje roditelje i pričati im svakakve gluposti, to mi je islo na živce. Moji su već u godinama i ne trebaju im novi stresovi.
Povrh svega, dok mene nije bilo doma, bivša je iskoristila svoj ključ i pokupila laptop, jaknu, mikrovalnu i nešto zlata. Naravno, ni za što nema račune, pa nema ni smisla ići policiji ne mogu dokazati što je moje. Svejedno, to njezino ponašanje dovoljno govori o njoj. Trebao sam promijeniti bravu odmah, ali nisam mogao ni zamisliti da će napraviti tako nešto.
Najveći šok je bio na sudu. Kad je trebalo dogovoriti alimentaciju, supruga je zatražila test očinstva, jer navodno sumnja da je Ivan njezin sin! Odbio sam test, rekao sam: “Da, nije tvoj sin,” i to je nju i njezinu majku skroz izbacilo iz takta. Možda nije istina, ali vrijedilo je vidjeti njihove face.
Po sudskoj presudi, izbrisana je iz Ivanovog rodnog lista i postao sam slobodan čovjek. Čitao sam priče gdje takve “majke” ne puštaju oca s djetetom niti ga stalno kontroliraju, ali mene sudbina poslužila ona više nema nikakvu moć nad našim sinom. Na kraju mi je bivša napravila veliku uslugu.
Znam sigurno da ona i njezina majka znaju da je Ivan njezin sin, mali je ista ona. Ali neću da ga više ikada vide, po papirima su sada nitko i ništa. Sami su si to napravili. Ne treba mi ni njihova pomoć niti kune alimentacije.
Ova priča me naučila: koliko god bio spreman žrtvovati se za brak i obitelj, ponekad treba povući crtu i dati prednost vlastitom miru. Nije vrijedno ostajati uz nekoga tko te ne cijeni, a još manje dopustiti da dijete odrasta među svađama i predbacivanjima. Sada osjećam mir, i to je najveća pobjeda.
