Život Tihane se okrenuo naglavačke kad je njezin otac odlučio potražiti posao u inozemstvu jer su novčanik i mogućnosti u Hrvatskoj bili tanji od palačinke bez nadjeva. Tihana je imala samo dvije godine kad je gledala oca kako maše s kućnog praga, obećavajući da je to samo kratki izlet, nešto kao vikend na Dravi. Naravno, vikend se otegnuo, vozio se godinama po tuđim autocestama, slao pare doma iz mjeseca u mjesec, ali povratka ni na vidiku.
Tihana, njena mama i mlađa sestra su, zahvaljujući tatinoj kune koje su stizale iz daleka, živjele pristojno frižider nikad nije zjapio prazan, ali praznina u srcu nije se mogla napuniti s nekoliko novčanica niti s ljubavlju preko Skypea. Kad je mama teško oboljela, situacija je postala gora nego subotnja gužva na tržnici. Unatoč borbi lavice, mamu su izgubile, a Tihana je preko noći postala glavna i odgovorna za mlađu sestru, sa samo zrncem iskustva i ogromnim osjećajem brige.
Studirala je na sveučilištu, a vremena za kave po Korzu ili beskrajna ljenčarenja jednostavno nije bilo. Dani su letjeli između skripti i kuhanja ručka svojoj sestri. Najgore joj je bilo što otac nije došao ni na mamin sprovod to joj je bila rana na duši dublja nego jarak Kupa. Osjećala se izdano, baš kako to samo Hrvatska zna gorko i tvrdoglavo.
Odlučnost je prevladala osjećaje pa je Tihana jednostavno prestala uzimati tatinu novčanu pomoć u eurima. Pronašla je posao, prvo sezonski na jadranskoj obali, a onda ozbiljniji, i tako je uz studij prehranjivala i sebe i sestru.
Kad se činilo da više gore ne može život je još jednom pokazao zube: preminuo je i djed, ostavljajući im kuću u selu nedaleko Varaždina i starog Renaulta koji je bolje poznavao mehaniku nego asfalt. Tihana je odlučila prodati auto, ali kad ga je provozala do prvog kružnog toka, auto je kapitulirao prije nego hrvatski nogometni savez pred VAR-om.
Na cesti joj je iznenada stao crni SUV, a iz njega je izašao čovjek koji joj zatitrao pamćenje. Nije bio nitko drugi nego otac onaj isti kojeg je pamtila s tadašnje dvije godine, sada sa sijedim vlasi i tužnim osmijehom.
Ponudio joj je pomoć i razgovor. Tihana je bila oprezna kao mačka pred prvim snijegom. Odbila je odmah emocionalne pregovore, a ta epizoda je tati napokon otvorila oči. Možda mu je tada prvi puta sinulo što je sve svojim odlukama naplatio vlastitoj obitelji.
Tihana se našla rastrgana: u grudima joj se miješala gorčina i želja da možda, jednog dana, sve zacijeli. Hoće li uspjeti premostiti godine šutnje i razočaranja? E, to ni baba Vanga ne bi pogodila. Vrijeme će možda izliječiti. A možda je bolje pustiti pa što bude, bude.
