Oduvijek sam bio čovjek dobre volje i nikad nisam bio pohlepan. Ako bih mogao nešto dati onima kojima je potrebno, bez oklijevanja bih to učinio nekad stvarno trebaš podijeliti s bližnjima, baš kako kaže i Biblija.
Jednog dana odlučio sam pokloniti jednu jaknu bez ikakve naknade. Možda nekome treba tople odjeće za zimu, a meni stoji beskorisno u ormaru. Nosio sam je svega par puta, bila je kupljena za sasvim pristojan iznos kuna.
Objavio sam oglas na internetu, na jednoj zagrebačkoj Facebook grupi. Nisam dugo čekao javila mi se ženica u privatnu poruku i dogovorili smo se za preuzimanje u 21 sat.
No, točno u ponoć zvono na vratima. Tko je? upitam. Dogovorili smo se oko jakne. Rekli ste u devet, sad je dvanaest! Pa ljudi u to vrijeme spavaju, pomislih. Možemo li sutra sve riješiti? pitam.
Ne, želim večeras! bila je tvrdoglava.
Već sam bio na rubu živaca od njezine drskosti, ali ipak sam odlučio dati joj tu jaknu. Predao sam joj je, kad ono Neću ja isprobavati jaknu na stubištu! Moram je prvo probati.
Što tu imaš probavati, pomislim, poklanjam ti stvar badava. Hoćeš da isprobaš u liftu? Pozvat ću te gore, a moji mali spavaju… Ma mogu ja i u liftu.
Žena mi je frknula pred nosom, uzela jaknu i otišla bez ijednog hvala.
Unatoč svemu, vratio sam se kući bez jakne, ali ovakvu bezobraznost još nisam doživio. Odlučio sam više nikad neću ovako pokloniti ništa. Ljudi jednostavno ne cijene tuđu dobrotu! Ali danas znam ne dijelim da bih bio cijenjen, već da budem čovjek. I to je dovoljno.
