Dok traje radni dan, Ivan upoznaje Anamariju. Zaljubljuju se i vjenčaju, a kad Anamarija ostane trudna, Ivan je dovodi u roditeljsku kuću. Njegovi roditelji nisu baš oduševljeni viješću.
Anamarija svakodnevno preuzima gomilu obaveza: ona kuha za sve članove domaćinstva, pere rublje, čisti cijelu kuću, muze kravu, čisti staju, a ponekad i cijepa drva. Često obavlja i muške poslove, ali ipak joj je najteže kada obitelj ima goste. Obično ih je barem sedmero, a ona mora poslužiti i nahraniti sve.
Skuha gomilu različitih jela, a za sat vremena sve nestane sa stola. Umorna, sjedne na kraj stola i na tanjur stavi komad pečenja za sebe. Svekra je pogleda i kaže:
“Anamarija, danas baš puno jedeš. Tako si sitna, a pojedeš kao pravi muškarac!”, i počne se smijati na sav glas.
Nakon toga i ostali gosti počnu ismijavati Anamariju. Djevojka ustane od stola i bez riječi ode u kuhinju. Tiho plače, jer tog dana nije stigla ništa pojesti, a muž i dalje šuti dok mu se žena ismijava. Iz kuhinje čuje svekrvu kako govori:
“Jučer sam na placu srela bivšu snahu. Bože, kako je još uvijek fina prema meni, zove me ‘mama’! Ona je bila dobra cura, ne kao ova!”
Kad su gosti napustili kuću, Anamarija je pokupila sve tanjure i otišla ih oprati u kuhinju. Za njom je krenuo svekar.
Dok je šutke stajala kraj sudopera, svekar je dugo promatra. Nakon nekoliko minuta kaže:
“Anamarija, znaš li da te mrzim?”
Ta joj je izjava bila toliko bolna da nije odgovorila. Svekar je ponovi pitanje. Anamarija tiho reče:
“Znam.”
“Ali, znaš, to mi je baš neobično. Ti sve ovdje radiš, svima pomažeš, nikome nisi rekla ni ružnu riječ, a ja te opet ne mogu smisliti. Zar nije to čudno?”
“Mislim da je”
Anamarija zna da se nakon toga ništa neće promijeniti i da će je i dalje ismijavati. Ne razumije zašto to još trpi…
Biste li mogli živjeti s muškarcem kojemu ne smeta da mu ženu stalno vrijeđaju?
