Sjećam se tih dana, kao da su bili jučer, premda su prošla desetljeća. Ja sam tada napustila našu obitelj zbog drugog muškarca, i zbog mene se moj i Zoranov brak raspao. Zoran je smatrao da mu dugujem zbog slomljenog srca, da sam dužna nekako mu nadoknaditi sve što je izgubio. Nije mi dopustio da povedem našeg sina Hrvoja, a Hrvoje je sam želio ostati s ocem. Koliko god me to boljelo, nisam ga mogla nagovoriti ni odvesti protiv njegove volje.
Dogovorili smo se brzo. Dopustili su mi odlazak, a ja sam u zamjenu slala novac jednom ili dvaput mjesečno. Zoran je tada još radio i zarađivao, ali kad je shvatio da ja šaljem velike iznose, a i moj novi suprug pridodaje još nešto za Hrvojeve potrebe, prestao je raditi. Počeo je živjeti od našeg novca.
Kako je Hrvoje rastao, otac ga je silno razmazio naručivao mu jela iz restorana, dopuštao da izostaje iz škole kad god je htio, vodio ga na skupa ljetovanja, kupovao najnoviju tehniku. S vremenom je Hrvoje razvio prilično ravnodušan stav prema meni, sve rjeđe me želio viđati. Što god bih mu kupila ili napravila, tata bi učinio bolje, iako je trošio moj novac. Moj sin, tada već jedanaestogodišnjak, nikad se nije pitao otkud ocu tolika bogatstva kada je cijelo vrijeme kod kuće.
Moj sadašnji muž sugerirao mi je da možda previše šaljem novca. Počeli smo razmišljati o Hrvojevim budućim studijima, pa smo zaključili da je pametnije štedjeti za tu svrhu nego da Zoran sve troši na nepotrebne gluposti. Odluku sam iznijela Zoranu oči u oči, rekavši mu da sam ih dovoljno dugo uzdržavala i da je došao red da on preuzme svoje obaveze, a ja ću štedjeti za Hrvojevu budućnost. Tad mi je rekao kakva sam to majka i kakva sam žena bila, prijetio sudom i alimentacijom, tvrdeći da im zapravo nikad nisam ništa plaćala.
Pitala sam odvjetnike za savjet, i rekli su mi da ne strahujem od tih prijetnji ništa mi ne može, jer već godinama ne radi i živi isključivo od mojih kuna. Unatoč tome, osjećam da sam ja ta koja gubi. Hrvoje me sada još više mrzi, uvjeren da ne želim pomoći njegovom ocu…
