Veliki paket ležao je odbačen pokraj kante za smeće. Muškarac koji je prolazio autom primijetio ga je i odlučio stati kako bi provjerio njegov sadržaj.

Iako sam žurio kući, zaustavio sam se i parkirao auto tik uz rub ceste, pokraj lokalnog odlagališta otpada. Među razbacanim predmetima, stara odjeća i prazne konzerve, pogled mi je zastao na jednoj velikoj plastičnoj vreći iz koje su s vremena na vrijeme dopirali tihi zvuci i neka sitna pomicanja.

Obično bih na takvim mjestima samo okrenuo glavu od smeća i išao dalje, ali ovoga puta nešto me natjeralo da proučim vreću malo bolje. Ono što sam unutra pronašao bilo je i iznenađujuće i duboko potresno štene je nemarno ostavljeno u toj vreći, na suncu, bez kapi vode, osuđeno na propast.

Osjetio sam tugu, ali i snažan val suosjećanja. Pažljivo sam izvukao prestrašeno štene i bez razmišljanja ga odvezao do najbliže veterinarske ambulante u Zagrebu. Srećom, nakon pregleda mi je rečeno da je štene, unatoč svemu, zdravo. Odmah sam kontaktirao zagrebački azil za životinje i zamolio ih da pronađu dobar dom za ovo malo biće.

Nakon nekoliko dana javili su mi da je štene udomio mlad bračni par, simpatična Ana i Krešimir, koji su ga odlučili nazvati Roko. Napokon je to štene, toliko napaćeno, pronašlo toplinu doma i ljudsku pažnju kakvu svako živo biće zaslužuje.

Teško mi je prihvatiti da postoje ljudi koji bez srama i imalo suosjećanja ostave bespomoćno stvorenje prepušteno sudbini. Životinje traže samo malo ljubavi, a zauzvrat nude vjernost koju se rijetko nalazi među ljudima. Svako biće zaslužuje priliku postati član zainteresirane i brižne obitelji.

Što se tiče onih koji su štene tako okrutno odbacili, mogu se samo nadati da će jednog dana snositi posljedice svog nemara. Najbolje bi bilo kad bi postojali tečajevi i edukacije o odgovornom postupanju s kućnim ljubimcima na koje bi ih zakon natjerao. Udruge za zaštitu životinja i pravosudni sustav trebali bi raditi zajedno kako bi se osiguralo da ovakvi slučajevi budu kažnjeni i da se spriječe slična zlodjela ubuduće. Naša zajednica mora učiti suosjećanju, odgovornosti i istinskoj brizi za sva živa bića. Svatko od nas može učiniti barem jednu malu stvar za bolje, toplije i humanije društvo.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

three + fifteen =

Veliki paket ležao je odbačen pokraj kante za smeće. Muškarac koji je prolazio autom primijetio ga je i odlučio stati kako bi provjerio njegov sadržaj.
Rengeteg történetet olvastam már magyar nőkről, akik megcsalták párjukat, és bár igyekszem nem ítélkezni, van valami, amit őszintén nem értek – nem azért, mert jobbnak tartom magam másoknál, hanem mert nálam a hűtlenség soha nem jelentett csábítást. 34 éves vagyok, férjezett, teljesen átlagos életet élek: hetente ötször járok konditerembe, odafigyelek, mit eszem, szeretek ápolt lenni. Hosszú, egyenes hajam van, jól érzem magam a bőrömben, és tudom, hogy vonzó vagyok – mondják is az emberek, látom a tekintetekből. A konditeremben sem ritka, hogy egy férfi megszólít: egyesek edzéstippeket kérdeznek, mások burkolt bókokat mondanak vagy egészen nyíltak. Ha a barátnőimmel megyünk ki egy italra, a férfiak gyakran próbálkoznak, kérdezik, egyedül vagyok-e. Soha nem tettem úgy, mintha nem venném észre, hiszen látom – mégsem léptem túl soha a határt. Nem azért, mert félek, egyszerűen nem akarom. Férjem szívgyógyász orvos, sokat dolgozik: előfordul, hogy korán elmegy, és csak későn ér haza, amikor mi már vacsorázunk vagy még később. Többnyire egyedül vagyok otthon egész nap. Van egy kislányunk, gondoskodom róla, a házról, a napi rutinomról. Őszintén mondhatom, hogy “terem” lenne arra, hogy azt tegyek, amit csak akarok, titokban – mégsem jut eszembe sem, hogy megcsaljam. Ha egyedül vagyok, lekötöm magam: edzek, olvasok, rendet rakok, sorozatot nézek, főzőcskézek, sétálok. Nem a hiányokat kutatom, nem vágyom külső visszaigazolásra. Nem mondom, hogy a házasságom tökéletes, mert nem az – veszekszünk, vannak nézeteltérések, néha fáradt vagyok. Van viszont egy alapvető dolog: az őszinteségem. Nem élek örökös gyanakvással sem: megbízom a férjemben, tudom, milyen ember, ismerem a rutinját, gondolkodását, személyiségét. Nem nézegetem titokban a telefonját, nem gyártok szcenáriókat. Ez a nyugalom is számít. Amikor nem keresem a menekülési útvonalat, nem kell nekem „nyitott ajtó” folyamatosan. Ezért amikor hűtlenségről olvasok, nem ítélkezve, hanem értetlenkedve gondolok arra, hogy nem minden a csábításról, szépségről, szabadidőről vagy a férfiak figyelméről szól. Saját példámat nézve: nálam sosem volt opció. Nem azért, mert nem lehetne, hanem mert nem akarok ilyen ember lenni. És ez nekem nyugalmat ad. Önök mit gondolnak a témáról?