Dnevnik, 15. lipnja
Mama, ajde nemoj komplicirati. Nije kao da te tražimo da nosiš drva iz šume samo ostani s unucima. Tri mjeseca, prošlo će dok trepneš. Svježi zrak, vikendica na Šolti, tvoje vrtne tikvice. U Zagrebu je vruće, asfalt je užaren, a kod tebe raj. Već smo kupili karte za Split i rezervirali hotel. Nećemo valjda sve otkazati?
Gledam sina, Mirka, kako miješa ohlađeni čaj u mojoj šarenoj šalici. U čajevima se okreću listići i podsjećaju me na oblake kao da se nevrijeme sprema, baš kao ono na mojoj maloj, sunčanoj kuhinji gdje je još nedavno mirisalo na vanilin kiflice.
Preko puta sjedi moj jedini sin, Mirko, trideset pet godina, s blagom sijedom na sljepoočnicama, pametnim satom na ruci i izrazom lica razmaženog djeteta kojem ne daju novu igricu. Do njega, uspravno sjedi snaha Lidija lista mobitel i daje do znanja da joj ovaj razgovor ide na živce, kao odlazak zubaru.
Mirko, govorim tiho, ali čvrsto, spuštam žličicu. Zvuk metala o porculan je preglasno odjeknuo u toj tišini. Ne kompliciram, iznosim svoje planove. Ove godine neću čuvati dečke cijelo ljeto. Umorna sam. Od proljeća mi krvni tlak divlja, doktor je savjetovao mir i terapiju. Kupila sam paket za toplice u Opatiji. Mjesec dana. Nakon toga želim malo živjeti za sebe raditi u vrtu, čitati, konačno se naspavati.
Lidija je odlijepila oči iz mobitela, zapanjeno me pogledala.
Za sebe? Vi ste ozbiljni? Unuci su radost! Ljudi odvajaju vrijeme za njih, a vi… «vrt». Dečkima treba razvoj, briga bake. Stavili ste nas pred gotov čin tjedan dana prije puta. Mi idemo na Brač, treća godišnjica, ukupno tri godine nismo bili sami!
Lidija, o tome sam vam govorila još u ožujku, trudila sam se ostati smirena, mada je u meni sve podrhtavalo od povrijeđenosti. Rekla sam da me ovog ljeta ne računate. Klimali ste i smijali se, sad glumite iznenađenje.
Mama, malo je što si rekla, odmahnula je Mirko. Mislili smo da je to samo tvoj trenutni osjećaj. Što ti znači biti sama na vikendici ili s dečkima? Ion je već osam, Petar šest skoro odrasli.
Zamalo sam se nasmijala. Odrasli dečki prošlog su ljeta za tjedan dana razbili fokus-vrt, bacili mi mobitel u bačvu s vodom i prestravili susjedove koke tako da su prestale nositi jaja. I sve to, dok sam ih čuvala kao oko u glavi. Navečer sam padala bez snage, gutala lijekove za aritmiju jer odrasli dečki su tražili palačinke, priče i vode u tri po noći.
Razlika je ogromna, sinko moj. Volim ih jako. Ali ne mogu više biti dadilja dvadeset i četiri sata sedam dana u tjednu. Mogu ih uzeti na vikend, ponekad. Ali ne tri mjeseca u komadu. To je robota, Mirko. Imam šezdeset dva godine.
Upravo, odjednom Lidija podigne ton: Šezdeset dva! Vrijeme za razmišljati o duši, obitelji, a ne o toplicama. Vi ste sebični, na vas smo računali. Sjećate li se, na vaš jubilej smo vam poklonili multipraktik, brinemo. A vi nama nož u leđa!
Multipraktik? podignem obrve. Onaj što nikad nisi upotrijebila jer kuham na štednjaku? Hvala, naravno. Ali, zar pokloni služe da kasnije naplatite uslugu?
Lidija crveni, gura Mirka nogom. On uzdahne, protrlja nos i kaže nešto što me hladi do kostiju.
Mama, ne zameći. Razmišljali smo… u zadnje vrijeme si nekako čudna. Zaboravna. Nervozna. Sad odbijaš pomoći obitelji. Možda je to od godina? Demencija ili nešto slično?
Što? osjećam knedlu u grlu.
Eh, vidiš… Starima je uobičajeno izgubiti kontakt s realnošću. Ako ne možeš paziti na unuke, kako ćeš paziti na sebe? Stan velik, plin, voda Opasno. Razmišljali smo… Ima dobrih domova. Privatni. Tamo je njega, doktori i društvo. Bez brige, hrana pet puta dnevno. Možda bi ti bilo bolje? Stan bi iznajmljivali, plaćali dom, nama bi bilo lakše kredit.
U kuhinji je muk, čuje se tramvaj izvana i kako tik-takaju stari sat, dar pokojnog supruga. Gledam Mirka ne prepoznajem ga. Gdje je onaj dječak kojem sam krpala trenirku, onaj mladić kojem sam plaćala repeticije dok sama nisam za sebe ništa kupovala? Sada sjedi čovjek hladan, proračunat koji meni, svojoj majci, prijeti domom za stare.
Hoćete me otjerati u dom, da vam ne smetam? šapnem.
Nemoj odmah otjerati, grimasira Lidija. To je pristojna starost. Sami ste rekli tlak, umor. Tamo su doktori na dohvat ruke. Da nešto bude vi ste sami, mi na Braču. Krivnja bi bila na nama. Ovako, svi mirni.
Znači, biram ili cuvam unuke i zdravlje mi strada, ili nedostojna i zatvarate me u tuđi dom? ispružim leđa, koja me cijelo jutro boljela, sada je čvrsta kao u vojnika.
Nemoj dramatično, Mirko napokon pogleda u oči u njima je stid, ali i tvrdoglavost. Razumij, treba nam pomoć. Ako ne pomažeš obitelji, što onda… koja je svrha tvog života na tri sobe? Unucima je tijesno, nama je tijesno. A ti sama uživaš ovdje. Nije prijetnja, mama, samo logika života.
Uspravim se i stanem kod prozora. Van, u dvorištu, cvate jorgovan. Život ide svojim putem.
Idite, kažem bez okretanja.
Mama, nismo završili…
Idite! odgovaram oštro, snažno kao bič. Van, oboje.
Mirko i Lidija se pogledaju. Mirko želi nešto reći, ali odustaje kad vidi moje blijede usne.
Razmisli, mama, dobacio je iz hodnika. Tjedan čekamo, onda odlučujemo drugačije. Karte propadaju.
Vrata su zalupila. Sjela sam i pokrila lice rukama. Suze nisu išle, samo suh, ogrebotan strah i golemo razočaranje.
Noć sam preležala budna, gledala u strop, ponavljala Mirkove riječi. Dom, čudna, opasno. Poznajem zakone; bez mog pristanka ne mogu me staviti u dom dok sam pri zdravoj pameti. No sama pomisao da moj sin to može poželjeti, samo radi odmora i kvadrata razarala me.
Ujutro popijem jaku kavu, obučem najbolji kostim, stavim ruž i izađem. Odoh ne u ljekarnu, nego kod javne bilježnice, stare poznanice Zorice Horvat kojoj je pokojni muž vodio poslove.
Zorice, trebam savjet, uđem u ured. I možda prepisivanje nekih papira.
Dva sata kasnije izlazim s lakšim srcem i hrpom dokumenata. Potom u turističku agenciju, pa u bolnicu, gdje sam tražila i dobila svjedodžbu da sam sasvim zdrava mladi doktor se iznenadio, ali mi dao pohvalu i potvrdu za pamćenje i bistrinu.
Večer telefon zvoni bez prestanka. Mirko zove, Lidija šalje poruke: Mama, javi se, ne glupiraj; Našli smo super dom u Makarskoj, idemo pogledati. Isključila sam zvuk.
Pakiram kovčeg ne onaj stari za vikendicu, nego novi na kotačićima, nikad korišten. Slažem ljetne haljine, šešire, kupaći.
Tri dana kasnije, subota, zvono uporno. Pogledam kroz špijunku. Mirko, Lidija i dva dečka s ruksacima. Vesele se, Lidija je nervozna.
Otvorim vrata već obučena za put: svijetle hlače, bluza, svileni šal. Kovčeg pored.
O, baka se već spremila! poviknu Ion, stariji unuk. Idemo svi na vikendicu?
Mirko na pragu zbunjen.
Mama, kamo ideš? Djecu smo doveli, let nam je noćas. Jel si zaboravila?
Nisam, Mirko mirno odgovorim. Idem u Opatiju. Putujem za sat-dva. Taksi čeka.
Opatija?! Lidija se razbjesnila. A djeca?! Gdje ćemo ih?
Vaša djeca, vaša briga. Rekla sam jasno imam obveze.
Namjerno radiš ovo?! Mirko crveni. Spominjali smo dom! Jel želiš da…
Da što? presiječem ga. Iz torbice vadim dokument potvrda od psihijatra. Evo, službeno. Sasvim sam zdrava. Mentalno stabilna. Demencija je izmišljotina. Svaka pokušaj da me proglasiš nesposobnom sudski ćeš odgovarati radi prijevare i zloupotrebe imovine. Pravno sam se posavjetovala.
Mirko pročita potvrdu i spusti ruke.
Mama, pa to je bila samo prijetnja, da pristaneš…
Divna metoda, sinko. Prijetiti mami domom da uštediš na dadilji.
Pa karte! Hotel! Kuna ne vraćaju! Lidija je pred slomom, shvaća da Brač propada.
Imate izbor ili jedan od vas ostaje s djecom, ili plaćate dadilju. Ili ih vodite sa sobom.
Sa sobom?! Na Brač?! Pa to nije odmor Lidija se užasava.
Zar tri mjeseca s njima u vikendici meni je odmor? uzvratim. Ključeve ne dam. Tamo sam posadila rijetke ruže, napravila sustav navodnjavanja. Znam vas sve ćete uništiti. Zaključala sam vikendicu; susjeda će paziti.
Čudovište, šapće Lidija. Krv, a ponaša se kao…
Kao netko tko ima samopoštovanje, završim za nju. I još jedno promijenila sam testament.
Tiho, ali ta rečenica eksplodira. Mirko problijedi.
Kome?
Još nikome. Stan ide državi ili udruzi za mačke ako se ne naučite ponašati. Možda se udam. Kažu, u toplicama ima zanimljivih muškaraca.
Uzmem ručku kovčega i pogurim ga u hodnik moraju se pomaknuti. Unuci, šokirani prepirkom, gledaju me s poštovanjem i strahom.
Bako, donijećeš nam magnet? tiho pita mlađi, Petar.
Srce stegnulo djeca nisu kriva što su im roditelji ovakvi. Sagnem se, zagrlim ih.
Donijet ću, dragi moji. I meda. Slušajte tatu i mamu sad im nije lako. Odrastati je općenito teško.
Uspravim se, pogledam Mirka.
Doviđenja. Vratit ću se za tri tjedna. I nadam se da ćete bar shvatiti da sam vam majka, ne besplatna usluga. Zaključajte imate ključeve.
Uđem u lift vrata se zatvaraju, odvajaju me od lica moje obitelji ispunjenim ljutnjom i zbunjenošću. U taksiu si dozvolim samo jednu suzu. Samo jednu. Opatija, toplice, šetnje uz more i sloboda su ispred mene.
Ljeto je bilo predivno. Šetala sam na Slatini, pila kavu uz more, upoznala simpatičnu ženu iz Pule i umirovljenog kapetana koji mi je galantno nosio torbe. Telefon sam palila navečer.
Prvo su Mirkove poruke bile ljute. Kasnije jadikovke: Mama, izgubili smo novce, Lidija ne priča sa mnom. Onda poslovne: Našli smo dadilju, ali je skupa, možeš li nam pomoći? Odgovorila sam kratko: Imam mirovinu. Toplice nisu jeftine. Sami.
Do dva tjedna ton je omekšao. Mama, kako si? Tlak dobar? Petar nacrtao tvoj portret nedostaješ mu.
Kad sam se vratila, preplanula, mršavija i mlađa, stan čist kao apoteka. U hladnjaku torta.
Navečer dolazi Mirko. Sam. Bez Lidije i djece. Izmučen i posramljen. Suluda je sjedio na onom stolcu, gdje je mjesec dana ranije prijetio domom.
Mama, oprosti, reče tiho. Glupi smo. Navikli da uvijek kažeš da. Lidija sa svojim Bračem, ja s poslom… Izgubili smo kompas.
Natočim mu čaj, u svoju omiljenu šalicu.
Izgubili ste, Mirko. Važno da ste našli. Lidija?
Kući. Srami se. Nije vjerovala da stvarno ideš. Mislila si prijetiš. Nismo letjeli nigdje, ostali smo doma s dečkima. Znaš… bilo je i zabavno. Teško, oni su zaista nemogući ponekad, ali išli smo u park, vozili bicikle. Naučio sam Iona plivati.
Vidiš, osmjehnem se. A govorili ste da je kroz borba. Biti otac je posao, sinko.
Mama, testament Jesi stvarno prepisala? Ili si samo prijetila?
Otpičem gutljaj čaja, i namignem.
O tome, sinko, neka ostane moja mala tajna. Da imate razlog češće zvati mamu ne samo kad treba čuvati djecu.
Mirko se nasmije, odmahuje glavom.
Razumio. Zaslužili smo.
Od tada su prošle dvije godine. Nikad više ne uzimam unuke cijelo ljeto, samo dvije tjedna u srpnju kad to želim. Djeca ne spominju domove za stare. Naprotiv, Mirko je instalirao ručke u kupaonici i kupio novi tlakomjer. Lidija, s distancom, ali čestita na praznike i traži savjet za sadnju.
Odnosi su postali drugačiji. Nema one naivne topline kad je mama bila funkcija. Postoji distanca ali i poštovanje. Shvatio sam to vrijedi više od toga da me iskorištavaju.
Majčina ljubav ne smije biti žrtva koja razara život. Imate pravo na svoju sretnu starost nitko vam je ne smije uzeti.
Na kraju ovog ljeta shvatio sam respekt dolazi tek kada se izborimo za sebe. Koga vi imate pravo odgajati djecu ili roditelje?
