Imam 41 godinu i u braku sam sa svojom suprugom još od kad sam imao 22. Prije dva mjeseca počeo sam razmišljati o nečemu što nikad prije nisam imao hrabrosti izreći naglas: ne vjerujem da sam ikada bio zaljubljen u svoju suprugu na način na koji ljudi opisuju ljubav. Bila je obična večer, sjedio sam u dnevnoj sobi i gledao televiziju, kad sam se zapitao zašto nikada nisam osjetio ono što drugi muškarci nazivaju leptiriće u trbuhu, onu slatku uzbuđenost, želju da potrčiš i zagrliš nekoga. Razmišljao sam dalje i počelo mi je postajati jasnije.
Dolazim iz teške obitelji. Otac mi je često pio, dolazio kući pijan, trošio svoju plaću na alkohol i stvarao probleme. Majka je čistila tuđe stanove kako bi nadopunila ono što nam je nedostajalo. Odrastao sam uz svađe, umor i stalnu napetost. Kao tinejdžer, jedina želja mi je bila otići iz tog doma, imati svoj prostor, spavati bez brige i ne slušati galamu svako jutro. Nisam sanjao o ljubavi sanjao sam samo da pobjegnem.
Kad sam upoznao svoju suprugu, imao sam 22 godine, a ona je bila deset godina starija od mene. Već mjesec dana nakon što smo počeli izlaziti, govorila je kako želi da živimo zajedno, kako će mi pomoći, da sa mnom želi nešto ozbiljno. Nije mi palo na pamet pitati sam sebe jesam li zaljubljen. Vidio sam priliku da pobjegnem iz doma, da započnem novi život. Pristao sam bez mnogo razmišljanja. Spakirao sam stvari i otišao. Nije bilo dugog promišljanja, nije bilo snažnih sumnji samo snažna želja da se maknem.
Ne mogu reći da mi je život bio loš. Ona je dobra supruga vrijedna, odgovorna. Nikada nam nije falio kruh na stolu, plaćali smo stanarinu, kasnije kupili stan. Obožava djecu, brine se za sve. Nikada nisam imao dokaze za nevjeru ili velike svađe. Izvana naš brak izgleda savršeno. Upravo ta činjenica me najviše zbunjuje, jer ne postoji neki veliki razlog zbog kojeg osjećam tu čudnu prazninu.
Volim je. Poštujem je. Zahvalan sam joj na mnogo toga. Daje mi mir i sigurnost. Ali kad pogledam unatrag, shvaćam da nikad nisam osjećao onu snažnu, vatrenu ljubav o kojoj drugi muškarci govore. Nikad nisam osjećao ljubomoru, strah da će me ostaviti, niti onu drhtavu radost dok čekam da se vrati kući. Moja ljubav je više bila navika, partnerstvo, zahvalnost ali ne i strast.
Ne razmišljam o rastavi. Ne tražim drugu ženu. Ne želim razrušiti svoju obitelj. Samo prolazim kroz nešto što si nikada prije nisam dopustio izreći možda je ono što sam godinama zvao ljubav zapravo bila potreba, sigurnost i želja da pobjegnem iz lošeg života. I sad, sa 41 godinu, s odraslom djecom i uređenim domom, toga postajem svjestan.
Ponekad osjećam krivnju što o tome uopće mislim. Kažem si: Kako se usuđuješ preispitivati nešto što ti je dalo mir i stabilnost? Ali istovremeno osjećam da je pošteno to priznati. Možda je moj način voljenja drugačiji. Možda sam prvo morao naučiti preživjeti, prije nego što sam mogao naučiti voljeti. Ne znam. Znam samo da je ta misao pokrenula mnogo toga što sam nosio u sebi još od onog malog dječaka koji je samo želio pobjeći od kuće.
Što biste vi napravili na mom mjestu?
Treba mi vaš savjet.
