Dosta je bilo, odlazim! Koliko još mogu izdržati!
Dosta je bilo, odlazim! Zasićen sam! Dijete, njezina stalna umornost, samo “pomozi, pomozi”… a ja bih htio šetati kao nekad! Želim strast, želim svoju ženu volim je, ali radim cijele dane! U konačnici, želim se vratiti voljenoj ženi, svojoj pravoj ženi… Danas ću prespavati kod prijatelja, a onda potražiti neku mlađu… eh razmišljao je Stjepan dok je nervozno pušio za volanom svog auta, uvjeren da je današnji dan bio konačan kraj njegovog braka s Ivanom.
Njihova priča je stara kao vrijeme. Upoznali su se, zaljubili bez glave, strast ih ponijela, a zaštitu su zaboravili; nekoliko mjeseci kasnije, Ivana mu pokazuje dva crvena crtice. “Naravno da ćemo to izdržati, rodi ga, snaći ćemo se”, uvjeravao je Stjepan i svi iz obitelji, bake i djedovi, kimalo su glavom: “Sam rodi, svi ćemo pomoći…” Slijedila je svadba, rađanje, suze od sreće sin! … I tu završava idila bezbrižan život se pretvorio u brigu, Ivana je postala umorna majka, neuredna, stalno dijete vrišti, i noću, stalno “pomozi, pomozi!” … Gdje je nestala njegova djevojka? Obitelj se povukla, ostali su sami u svojem roditeljstvu…
“Nisam spreman!” rekao je Stjepan danas Ivani i zalupio vrata ispred uplakane supruge što je u rukama nosila uplakano novorođenče.
Škripa kočnica… pred autom mu iznenada iskrsne tamna, pogrbljena silueta.
“Pa što ti je, želiš li uopće živjeti?” izletio je Stjepan iz auta i potrčao prema silueti.
Čovjek u kaputu ispravio se, pogledao ga tužnim starim očima i prošaptao: “Ne želim više živjeti.”
Zatečen takvim odgovorom, Stjepan se zbunio: “Dida, treba li ti pomoći? Trebaš pomoć?”
“Ne želim više živjeti…”
“Hajde, nemoj gluposti! Dođi, odvest ću te kući, možda se mogu nekako pomoći…” Stjepan ga je uzeo za ruku i oprezno krenuo s njim prema autu.
“Pričaj, dida,” Stjepan je zapalio cigaretu.
“Priča je duga…”
“Imam vremena.”
Starac je pažljivo pogledao Stjepana, zatim bacio pogled na fotografiju okačenu za retrovizor.
“Prije pedeset godina upoznao sam djevojku, zaljubio se odmah, sve je krenulo brzo, obitelj, dijete, sin, nasljednik… Sreća! Ali, želio sam da ostane kao nekada strast, ljubav, mladost. Supruga umorna, dijete malo, briga oko kuće, posao sve sam svalio na nju, nisam pomagao. U firmi sam upoznao drugu ženu, započelo nešto između nas… Žena je saznala, razvod kraj. Ništa nije bilo od druge veze, nisam se ni zabrinuo, samo sam nastavio lutati. A ona nanovo se udala, proljepšala, sin je očuha zvao ‘tata’, meni je bilo svejedno.”
“A Vi?” nervozno upalivši drugu cigaretu, Stjepan je upitao.
“Ja? Lutao sam, ostao bez obitelji, bez žena, bez djece. Danas je mom sinu pedeset godina, išao sam ga čestitati, nije me pustio preko praga,” starac je zaplakao, “sve sam sam skrivio. Kaže, nisi mi otac, idi i dalje lutaj.”
“Pa gdje da te odvezem?” Stjepan je bespomoćno lupkao po volanu.
“Tu živim, tu. Samo ti idi, ne brini za mene…” izašao je starac iz auta i nestao prema zgradama u obližnjem kvartu. Stjepan je gledao kako ulazi u haustor, ostao još tren, a onda okrenuo auto. Navratio je u dućan, kupio cvijeće.
“Opraštaj mi, oprosti,” ušao je doma i kleknuo pred uplakanu Ivanu, “odmori se, draga.” Uzeo je sina iz njezinih ruku i otišao u drugu sobu, njišući ga, počeo je tiho pjevati: “Spavaju umorne igračke…”
Iznenađeni sin brzo je zaspao, povjerljivo položio rukicu na Stjepanovo srce. Stjepan ga je nježno gledao: “Želim vidjeti kako raste moj sin, želim čuti ‘tata’.”
“Opet si spašavao ‘potonule’?” uz smiješak je dočekala baka svog starca u hodniku. On je, zadovoljan, objesio kaput na vješalicu.
“Da, spašavao sam. Moraš mladima jednostavno urezati istine.”
“Kako znaš tko treba pomoć?”
“Trebao sam i sam pomoć u tim godinama”
“Hajdemo na večeru, spasitelju. Usput, sutra idemo na sinovljevu obljetnicu, bez ‘potonulih’ navečer.” baka je nježno gledala svoga muža.
“Nisam zaboravio, ipak je našem nasljedniku pedeset godina, našoj ljubavi kako zaboraviti tako nešto?” zagrlio je ženu i krenuo s njom u kuhinju, osmjehujući se.
