Kad sam navršila trideset godina, uspjela sam kupiti dvosobni stan. Živim sama i do sad nisam pronašla potencijalnog supruga. Znate li što je, po mom mišljenju, razlog mojim poteškoćama u privatnom životu? Upravo taj stan. Danas je ženama teško biti neovisne i zadržati svoju ženstvenost. Sve svoje udvarače dijelim u dvije skupine:
1. Imaš svoj stan? Super, idemo odmah živjeti zajedno, ne moram više brinuti. Takvi muškarci ne žele ulagati trud, spremni su odmah živjeti u uređenom. To što ja imam riješeno pitanje stambenog prostora smatraju velikom prednošću, spremni su osnovati obitelj i imati djecu, ali samo dok se njima baš ništa ne promijeni u životu. Takav muškarac odustaje od izgradnje karijere ili veće zarade, smatra da nema potrebe za vlastitim autom (ako je moj dovoljan za obitelj), a s obzirom da stan već postoji, nema ambicije za više.
Kad razgovaram s takvim muškarcima, imam osjećaj da su prije za sinove nego za muževe. Takvoga treba hraniti i maziti, brinuti se da ne ode. Meni tako nešto ne treba. Radije bih imala mačku i slobodno vrijeme za svoje hobije.
2. Imaš svoj stan? Neću doći kod tebe, radije ću ostati kod svojih roditelja ili idemo na selo pa tvoj stan prodajmo i kupimo zajedno novi. Najviše me “oduševi” ta posljednja varijanta ja sam godinama štedjela da bih imala svoj prostor, a sada bih ga trebala prodati i još desetljećima otplaćivati kredit za zajednički stan. A nije da bi moj budući suprug taj kredit preuzeo, već ga ja dalje sama plaćam, uz minimalnu pomoć s njegove strane. A što u slučaju rodiljnog dopusta? Naravno, kad već otplatimo kredit, onda možeš ostati trudna, a ja do tada navršim četrdesetu. Najvažnije da ne opterećujem supruga svojim problemima, da on može uživati život bez briga.
Sve češće pomislim kako je lakše usvojiti trogodišnje dijete iz doma nego pronaći muškarca koji se ne boji imati djecu. I da se udam, na kraju bih opet sve sama rješavala i sama se brinula i, izgleda, morala voljeti samu sebe. Pa zašto mi uopće treba muškarac?
Danas sam gazdarica svog doma i života. Stan mi je lijepo uređen, imam prostora za sebe i svoje hobije. Ponekad mi zafali obitelj, draga osoba uz mene, ali ono što susrećem u stvarnosti brzo mi uništi taj san. Evo, ispričat ću vam jedan nedavni slučaj.
Zaljubila sam se u poznanika i činilo se da je zainteresiran. Gledali smo film kod mene i poželjeli pizzu. Pomislila sam da bi barem to mogao preuzeti na sebe. On je naručio pizzu i otišao do lifta po nju te platio dostavljača, ali novcem koji je uzeo od mene. Nakon toga, komunikacija je prestala, nestalo je i simpatije.
Možda sam sama kriva prijateljice kažu da nisam smjela ponuditi novac za pizzu. Bila sam znatiželjna hoće li prihvatiti ili odbiti. Ne radi se o novcu, ta svota kunâ mi nije bila velika. Ali nije stvar u novcu…
Kroz ova iskustva naučila sam jednu važnu životnu lekciju: bolje je biti sretna i ispunjena sama nego pristajati na kompromise koji ti oduzimaju mir i snove. Prava sreća dolazi iznutra, iz samopouzdanja i poštovanja prema sebi, a ne iz tuđe prisutnosti.
