Jedna kćer, a dvije majke
Između Kristine i Branimira ljubav je planula odmah, na prvi pogled. Već mjesec dana su se viđali, kad je Branimir na jednom od izlazaka iznenada rekao:
Kristina, budi moja žena ona se zbunila.
Kako to misliš? Pa mi se poznajemo tek mjesec dana.
Pa što? Meni je taj mjesec bio dovoljan da shvatim ti si moja sudbina. Osim tebe, ne postoji nitko drugi… Za mene druge cure ne postoje…
Branimire, zapravo… pristajem nasmijala se tiho i pripila uz njegova prsa.
Kćeri, nisi li možda prenaglila? pitala je majka zbog tako brzog odluke Kristine nisi trudna?
Mama, o čemu ti? Naravno da nisam. Branimir je rekao da ne može živjeti bez mene, a i ja isto… Takva nam je ljubav, mama.
Ubrzo su svi koji su se čudili njihovoj brzoj svadbi shvatili da su stvoreni jedno za drugo. Sve je kod njih bilo dobro, vidjelo se kako Branimir nježno brine o ženi, i ona je voljela i pazila na njega.
Ljubav između supružnika bila je prava i iskrena, ali svemu je jednu sjenu davao nedostatak djece. Oboje su jako željeli djecu, ali željena trudnoća nikako nije dolazila.
Branimire, trebali bismo se pregledati, možda postoji neki razlog zašto ne mogu ostati trudna.
Slažem se odmah je pristao muž.
Koliko nade, pregleda po liječnicima, putovanja i molitvi ali ništa nije pomoglo. Kristina nije uspjela zatrudnjeti.
Kristina, razmišljao sam… da odemo u dom za djecu, uzmemo jedno dijete i odgojimo ga kao svoje tiho je predložio Branimir.
Slažem se izgovorila je žena, to je ona već dugo željela, ali ju je bilo strah da će muž biti protiv. I ja sam o tome razmišljala…
Onda idemo rekao je Branimir znam gdje je dječji dom, često prolazim pokraj njega kad se vraćam iz posla.
Kad su Kristina i suprug stigli u dom, tada je među desetak zabrinutih i umornih mališana jedna plava, trogodišnja djevojčica istrčala, zagrlila Kristinu oko noge.
Mama veselo je izgovorila djevojčica, a Kristina ju nije mogla pustiti.
Tako je na kraju u njihov dom došla kćer Ljubica, vesela i razigrana djevojčica, čiji je smijeh odzvanjao kućom. Kristina se po prvi put zaista osjetila sretnom, majčinski osjećaji su joj napokon proradili. Voljela je svoju Ljubicu beskrajno. Branimir također nije mogao zamisliti život bez kćeri.
Sve je bilo lijepo. Branimir i Kristina živjeli su u malom mjestu gdje su se ljudi uglavnom dobro poznavali. Mnogi poznanici, a i susjedi, znali su da je Ljubica posvojena. Dok je bila mala nije bilo problema, ali kako je vrijeme prolazilo, Ljubica je odrasla, krenula u školu, i jednog dana joj je netko rekao istinu da nije njihova biološka kćer.
Ljubici je tada bilo četrnaest godina vratila se iz škole i napravila scenu.
Mama, zašto mi niste rekli da nisam vaša kćer? Znam da ste me uzeli iz doma…
Kćeri, smiri se, planirali smo ti reći kad budeš dovoljno odrasla, da ne bi sve doživjela previše teško. Ali, što sad ljudi su bili brži… toga smo se uvijek bojali.
Ljubica je plakala i vikala, zatvorila se u sebe i postala ogorčena. Pogotovo jer je bila u godinama kad se mladi često ponašaju buntovno. Ljubica je s roditeljima bila gruba, zalupila bi vratima, znala bi im i ružno odgovoriti.
U tom razdoblju, desila se nesreća. Branimir je poginuo. Kristina se nije mogla pribrati kad su joj rekli da joj je muž stradao u prometnoj nesreći, vraćajući se iz Zagreba s kolegom, pred kraj godine, zbog snježne mećave.
Branimir je često odlazio na službena putovanja, ponekad na tjedan dana, i ako bi se zadržao, poslao bi razglednicu tada još nije bilo mobitela. Kristina je tada imala četrdeset šest godina. Ljubica, umjesto da podrži majku, potpuno je odlutala. Odlazila iz kuće, negdje se gubila, nije slušala, bila je gruba.
Kristina je svim snagama pokušavala naći zajednički jezik s kćeri, plakala je, molila, ali nikada nije vikala na nju. Tako su živjele. Ljubica je brzo odrasla, pa je jednog dana nakon završetka škole rekla majci:
Selim se u grad rekla je odlučno.
Kristina je podigla umorne oči, stežući ručnik u ruci.
Ideš studirati, kćeri?
Ne, idem pronaći svoju pravu majku…
Kristini je zastao dah, zbunjeno je pitala:
Zašto, Ljubice? Zar ti ja nisam mama?
Ljubica se okrenula prema prozoru, dugo je šutjela.
Moram znati tko je ona, mama. Moram shvatiti zašto me ostavila, zašto me predala domu. Imam pravo na to.
Imaš, kćeri pristala je Kristina, znala je da ju nitko i ništa ne može zaustaviti.
Ljubic je tada imala skoro devetnaest godina. Brzo je spakirala svoje stvari u malu torbu, poljubila Kristinu u obraz i obećala da će povremeno navratiti. Ljubica je izašla iz kuće i otišla na autobusnu stanicu. Kristina ju je ispratila s tugom u očima. Ostala je sama.
Prošlo je mnogo vremena. Dani su prolazili sporo. Kristina je već godinama u mirovini, sada duge zimske večeri provodi prebirući razglednice od Branimira, koje čuva u staroj kutiji od bombona, zavezanih vrpcom. Razglednica nije bilo mnogo, i zadnja, sa grančicom bora, požutjela od godina, na poleđini je pisalo: “Kiki, zadržat ću se još tri dana, nedostaješ mi i ljubim te, tvoj Branimir.”
Kristina je drhtavim prstima prešla po razglednici, pritisnula je uz grudi, kao da grli svog dragog muža. Prošlo je puno godina, puno promjena u njenom životu. Gotovo dvadeset i pet godina od Branimirove smrti.
Kristina sjedi kraj prozora, obuzima je sjećanje. Posljednjih godina puno je slabija, nekad bi sjedila na klupi sa ženama kraj dućana, sada rijetko izlazi, samo do trgovine i natrag.
Zavjese su povučene, poštanski sandučić prazan, u kući tišina. Radost dolazi samo kad Ljubica stigne s djecom. No to je rijetko. Uglavnom, Kristina je uvijek sama. Na komodi stoji fotografija Branimira drži malu Ljubicu u naručju, oboje se smiju.
Ah, Branimire, kako si rano otišao, ostavio me samu govori mu. Potpuno sama sam sada.
Tišinu prekida samo mačak Toma, povremeno skoči s prozora, ponekad glasno mijauče kraj vlasnice. Kristina nahrani Tomu, popije čaj i odluči da danas ipak mora u trgovinu. Pogleda sliku.
Dok pije čaj, netko pokuca na ogradu. Sjeti se kako joj je Ljubica tada, prije dvadeset godina, rekla da ide u grad tražiti biološku majku. Ponovno proživljava to vrijeme. Jedno jutro, tmurno i tiho, Kristina sjedi u kuhinji, priprema čaj, kad netko pokuca na ogradu.
Oblači kaput, stavlja šal preko ramena, izlazi na dvorište, otvara ogradu. Pred njom stoji žena, puno mlađa od nje, tužnih očiju.
Dobar dan… Vi ste Kristina? glas joj drhti.
Da, a vi ste?
Žena se nećkala, prevalila se s noge na nogu.
Ja sam majka Ljubice… zapravo druga mama… biološka… zovem se Veronika… Valjda ste shvatili govorila je zbrkano.
Kristini zadrhti tijelo. Nedavno je Ljubica otišla, a sada joj dolazi majka kako ju je pronašla?
Čekajte, je li se Ljubici nešto dogodilo? uplašila se Kristina znači pronašla vas je…
Veronika se raspričala:
Ljubica je sad u bolnici… U Zagrebu, ima problema sa želucem… Šetale smo parkom, stisnula ju je bol, sjela je na klupu, pobjelila, ja sam odmah zvala hitnu.
Stoje, gledaju jedna drugu.
Ljubica me davno pronašla, ali nije vam se usudila reći Veronika je zaplakala.
Joj, što stojimo vani, uđite opustila se Kristina idemo unutra.
Skuhala je Veroniki čaj, ona je sjela za stol i tiho govorila:
Bila sam jako mlada kad sam rodila Ljubicu. Moji su roditelji bili strogi, natjerali su me da se odreknem djeteta. Dečko je nestao čim je čuo da sam trudna, roditelji su prijetili da će me izbaciti uz dijete na ulicu. Potpisala sam da odustajem od kćeri u rodilištu… Živjela sam s time godinama… Oprostite, sad nije vrijeme za to… Ljubica vas jako moli da dođete u bolnicu.
Kristina je skočila.
Zašto mi nije sama javila?
Ukrali su joj mobitel, odnosno torbu. Hitna je došla, odveli su je. Torba je ostala na klupi s dokumentima. Kad sam se vratila, više je nije bilo…
Bože, moja mala… šaptala je Kristina.
Sama mi je dala vaš adresu, rekla je: “Nađi moju mamu”.
Obje su tiho sjedile, pogledale jedna drugu, bez zamjeranja, samo briga i umor.
Idemo rekla je Kristina zaključala vrata, moramo požuriti.
Stari autobus je vozio polako, Kristina i Veronika su isprva šutjele, onda su se raspričale.
I ja sam zapravo sama uzdahnula je Veronika muž mi je preminuo prije tri godine, bio je teško bolestan. Bili smo dugo u braku, ali više nisam mogla imati djece. Znam, Bog me kaznio zato što sam se odrekla kćeri. To je kazna
Znači, osim Ljubice, nemamo nikoga rekla je Kristina.
Tako izgleda… Imamo jednu kćer za obje radosno, a ipak tužno, odgovorila je Veronika.
U bolnici su ih pitali:
Kome idete?
Kćeri, Ljubici Petrović istovremeno su rekle Kristina i Veronika.
Tko ste joj?
Majka odgovorile su u glas, potom se pogledale i nasmijale.
Dvije majke? Dobro, uđite…
Blijeda Ljubica ležala je u sobi pod infuzijom. Kad je ugledala obje, osmijeh joj je obasjao lice.
Mama… i mama… šaptala je.
Kristina je prva poljubila kćer.
Tiho, kćeri, tu sam a Veronika je sjela kraj nje.
Sad će sve biti dobro, kćeri, nisi sama rekla je, pokrila je dekicom.
Dugo su sjedile uz kćer, puno su razgovarale.
Od tada Ljubica ima dvije mame. Onda je došao muž, pa dva sina. Kristina i Veronika, dvije majke, jedna kćer. Povremeno svi zajedno, druženja su rijetka ali posebna.
Hvala vam na čitanju, podršci i lijepim željama. Sretno i dobro svima!
