Pamtim zauvijek
Matija Stjepanović još kao dječak u osnovnoj školi shvatio je da će jednog dana biti učitelj. Nije to bila samo želja, nego duboko uvjerenje, potaknuto jednim događajem koji mu se urezao u srce. Tada, s dječjom nevinošću, Matija je shvatio kako bez obzira na sve treba ostati čovjek, a pred očima mu je bio pravi uzor. Upravo taj trenutak pravog odgoja ostao mu je u duši i pratio ga kroz čitav život.
U šestom razredu Matija je živio sam s majkom. Upravo te godine otac ih je napustio jednostavno otišao. Majci je u lice dobacio, dok je Matija slušao:
Imam novu obitelj, vi živite kako znate.
Matija je te riječi zapamtio zauvijek, pobjegao u svoju sobu i zaplakao, tako da ga majka ne vidi:
Kad odrastem, nikad neću tako postupiti, odlučio je tada, a oca ću zaboraviti.
I bilo je tako. Nikad više nije vidio oca, a gotovo ni pomislio o njemu. Bilo mu je krivo, jer drugi dečki imali su očeve, a on nije.
Majka mu je radila u tekstilnoj tvornici, uz to šivala kod kuće. Trudila se da nekako prežive, nije bilo luksuza, ali domačke hrane nikad nije falilo. Na početku školske godine majka bi Matiju odjenula u novo, da ne zaostaje za drugima. Tada su svi živjeli slično, ili barem većina Ipak, bilo je i iznimaka.
S Matijom u razredu išao je Nikola. Obični dječak, kao svi, sve dok njegovom ocu nije krenulo naslijedio je kuću na selu, prodao ju i ulagao u posao. U njihovom gradiću otvorio je radionicu za popravak automobila i dobro zaradio. Nikolu su roditelji razmazili, on se hvalio novim stvarima, a ostali su mu zavidjeli tiho.
Jednog dana Nikola je došao u razred:
Pogledajte, tata mi je kupio sat! pružio je ruku i svi su vidjeli uistinu lijepi sat.
Matija ga je gledao s pomalo zavišću, a Nikola je bio ponosan, jer nitko drugi nije imao tako nešto. Dječaci su uzdisali, znali su da si takav sat neće moći priuštiti. Matija se rastužio, ali nije pokazivao, kao ni ostali. Prisjetio se tada svog oca:
Nikola ima pravog oca, a moj je otišao i više nije razmišljao o tome.
Trudio se Matija u školi, majka mu je uvijek govorila:
Uči dobro, sine, pa će ti biti dobro u životu Sav sam ti svoj oslonac, a Matija je bio solidan učenik.
Tog dana posljednji sat bio je tjelesni. U svlačionici dječaci su se šalili i gurkali. Nikola, bojeći se za svoj sat, skinuo ga je s ruke i pokušao staviti u torbu, ali žurivši promašio. Matija je vidio kad je sat pao pod klupu, samo on to primijetio.
U trenutku je pomislio uzeti sat neprimjetno i spremiti ga u džep. Bez razmišljanja je sjeo, brzo ga pokupio i stavio u džep sportskih hlača. Pomislio je:
Trebao bih reći Nikoli da sam našao njegov sat ali nije imao snage.
Ivan Zaharović poviknuo je:
Brzo van i u red! i svi su stali na njihovo mjesto, započeo je sat tjelesnog.
Radili su vježbe, trčali, skakali. Matija je mislio samo o satu u džepu, bojio se da ne ispadne bio bi osramoćen. Želio je nekako vratiti sat pod klupu, ili u Nikolin ruksak, ali kako? Ako ga netko vidi da tu nešto stavlja, još gore! Kako objasniti da je vidio pa ga stavio, tada bi ga proglasili lopovom.
Matiju je mučilo, sat mu je gorio u džepu. Zvonilo je, svi su pojurili u svlačionicu, Matija je išao posljednji. Nikola je stajao u sredini i vikao:
Netko mi je ukrao sat! Skup je, hajde svi pokažite džepove.
Matija nije znao što da radi, znat će gdje je sat, sramotit će se pred razredom, svi će ga odbaciti.
Ivan Zaharoviću, vikao je Nikola, netko me pokrao!
Tišina, što se ovdje događa? viknuo je učitelj tjelesnog, svi su utihnuli.
Ukralo mi sat, žalio se Nikola, skup, tata mi ga darovao.
A zašto tako skup sat donosiš u školu? Da se pred razredom hvališ? Nije to lijepo. Sad ćemo vidjeti, možda nije ni ukraden, možda je zatrebao Hajde, svi u red!
Zašto? pitali su.
Zato što mi smetate, nema traženja i galame, ovako može se sve vidjeti. Stojte i zatvorite oči Ako vidim nekoga da otvara oči, pomislit ću da je taj kriv.
Dječaci su se postrojili, zatvorili oči, a Ivan Zaharović je provjeravao džepove. Došao je do Matije, lagano pritisnuo džep i pronašao sat. Matija je bio kao ukopan.
Izvukao je sat i rekao:
Hajde, promijenite mjesta, i premjestio Matiju sa susjedom. Oprezno, bez otvaranja očiju i dalje nije znao tko je imao sat. Tišina je trajala, Matija se spremao za najgore, kada je najednom čuo:
Evo ga, Nikola, bolje pazi na svoje stvari.
Svi su otvorili oči, i Matija također. Sat je ležao pod klupom, ali na drugom mjestu. Nikola ga je pohvatao, stavio na ruku. Dječaci su gledali njega, više nitko nije zavidio, sam ga je izgubio i optužio druge.
Nemoj više dolaziti u školu s takvim stvarima, nikad ne znaš rekao je učitelj i otpustio razred.
U svlačionicu su došli stariji učenici, Matija je posljednji izlazio gledajući prema Ivanu Zaharoviću, čekajući neugodan razgovor. Jedva je došao kući, a sutra se bojao ići u školu možda ga prozovu kod ravnatelja.
Sljedeći dan u školu išao je kao da ide na sud.
Danas će biti svašta možda Ivan Zaharović pred cijelim razredom kaže istinu ali dan je prošao mirno, nije ga ni vidio.
Vratio se kući smiren.
Možda sve prođe tiho, možda učitelj nikome ništa neće reći. Da je htio, mogao je odmah.
Dugo je Matija grdio samog sebe i čvrsto odlučio nikad više ništa tuđe neće uzeti. Tako je završio školu, upisao pedagoški fakultet.
Godine su prošle. Matija Stjepanović davno je završio fakultet, počeo raditi kao učitelj. Jednom se u njegovom razredu dogodila neugodnost. Jednoj učenici, Marici, nestalo je kuna, požalila se svom razredniku.
Matija Stjepanoviću, netko mi je ukrao novac, odmah je pomislio na sebe.
Pažljivo je pogledao učenice i prepoznao zabrinut pogled Katarine. Djevojčica iz teške obitelji, ne baš dobro odjevena, znalo se da su roditelji skloni piću. Sastao se s njenim pogledom, oči su joj zatreperile od srama.
Odlučio je postupiti po svome i rekao:
Marice, koja ti je to suma nestala? rekla je mala količina. Da, dobro, te novce mi je dala Katarina, našla ih je na podu i predala meni. Budi pažljiva, hvala Katarini što je postupila ispravno.
Matija Stjepanović izvadio je svoj novac iz džepa, izbrojio i dao Marici, uz napomenu da više pazi na novac. Svi su se odjednom razveselili i hvalili Katarinu, a ona je pocrvenjela i gledala razrednika. Željela je plakati, ali je shvatila da sada nema pravo razočarati učitelja.
Nakon nastave Katarina je čekala Matiju Stjepanovića, osjećao je to i ušao u učionicu. Ona je stavila pred njega ukradeni novac, a on joj je rekao:
Sjedi, Katarina, želim ti ispričati jednu priču.
Katarina je slušala učitelja širom otvorenih očiju priču o Nikoli koji se hvalio satom. O Matiji, kojem sat nije bio potreban, ali ipak ga je spremio u džep. Kako se poslije kajao. Ispričao je o Ivanu Zaharoviću, mudrom učitelju.
Znaš, mogao je tada zauvijek slomiti moj život, možda bi i bio u pravu. Ali dao mi je priliku da sve ispravim. Sad sam i tebi dao priliku.
Katarina je tada zaplakala.
Hvala, Matija Stjepanoviću, ovo je prvi i zadnji put Nikad u životu više neću takvo nešto učiniti, govorila je kroz suze, a on joj je povjerovao.
Znao je Matija Stjepanović tako će i biti, Katarina je iskreno požalila i sve shvatila. Doista, bilo je tako
susret starog učitelja, išao sa štapom
Jednog ljeta Matija Stjepanović otišao je u rodni grad na godišnji odmor. Majka je već bila starica, trebalo ju je posjetiti, pomoći. Izlazeći iz trgovine, sreo je svog bivšeg učitelja Ivana Zaharovića išao je sa štapom, stariji, ali živahan. Pozdravili su se i sjeli na klupu. Razgovarali su o školi i životu.
Vodim grupu za zdravlje starijih, govorim, treba nekako pomoći ljudima, smijao se bivši učitelj tjelesnog.
Ivane Zaharoviću, želim vam zahvaliti za onaj neugodni incident, podsjetio je na priču sa satom.
Matija, ništa nisam znao tko je uzeo sat. Ali hvala ti što si priznao.
Kako niste znali? Pronašli ste ga kod mene.
Vidiš, tada sam zatvorenih očiju provjeravao džepove; nisam gledao učenika kao lopova. Kad sam našao sat, zamijenio sam vas i brzo ga stavio pod klupu. Okrenuvši se, više nisam znao kod koga je bio. Sve je bilo tako. Znao sam da te to može slomiti. Sad si učitelj, i ponosan sam što si slijedio moje korake. To mi je nagrada što sam te tada zaštitio.
Taj slučaj mi je pokazao put u životu. I uvijek ću vam biti zahvalan.
Dugo su sjedili bivši učenik i učitelj, dijelili novosti, Matija se savjetovao s Ivanom Zaharovićem. Pri rastanku stari učitelj je rekao:
Znaš, Matija, postoji dobra izreka: Pokrij grijehe bližnjega, Bog će pokriti tvoje. Tako je to u našim životima.
