Preselili smo se iz malog slavonskog sela u Osijek 1975. godine. Tada su moji roditelji kupili kuću na rubu grada. Sve je bilo novo za nas, ali ubrzo nas je dočekalo iznenađenje. Kao i većina ljudi sa sela, moji roditelji su vjerovali u pomaganje drugima pa su pristali kada su bivši vlasnici zamolili da ostanu još nekoliko tjedana dok ne završe papirologiju.
Bivši vlasnici imali su ogromnog, prgavog psa. Nismo htjeli da uđe u kuću jer nas nije nimalo prepoznavao. I danas ga se itekako sjećam.
Tjedan je prošao, pa još jedan, pa treći, a bivši vlasnici kao da nisu ni planirali otići spavali su do podne, rijetko su negdje išli, a ponašali su se kao da su još uvijek domaćini. Najgora je bila bivša gazdarica.
Moji roditelji su ih nekoliko puta podsjetili na naš dogovor, ali njihovo iseljenje stalno se odgađalo.
Svakog dana puštali su psa van. Ne samo da je nuždu obavljao po cijelom dvorištu, nego su moja djeca toliko strahovala da nisu smjela izaći iz kuće. Pas bi nasrnuo na svakoga. Roditelji su ih stalno molili da psa drže zavezanog. No, čim bi otac otišao u tvornicu, a brat i sestra u školu, pas se već šetao dvorištem.
Na kraju, upravo je pas pomogao mom ocu da riješi stvar s tim ljudima.
Jednog dana, sestra mi je stigla iz škole, zaboravila na psa i odmah otvorila dvorišnu kapiju. Crni pas ju je srušio na pod, ali je imala sreće kaput od deblje vunene tkanine ublažio je ugrize pa je samo odjeća stradala. Psi su ga brzo vezali, ali su svu krivnju svalili na moju mlađu sestru što se ranije vratila.
Ali tada je tata stigao kući. Bez riječi, još u radnom mantilu, najprije je izbacio bivšu gazdaricu na ulicu. Njena kći i muž otrčali su za njom, ni ne čekajući upozorenje. Njihove stvari letjele su preko ograde ravno u blato i lokve, nimalo lijepo.
Pokušali su navesti psa da napadne moga oca, no kad je sve to vidio, pas je mahnuo repom i povukao se u svoju kućicu, nije se ni pomakao. Sat kasnije, svi njihovi kovčezi i kutije već su bili izvan dvorišta, kapija zaključana, a pas je ostao s njima s druge strane, među svojim stvarima.
Naučio sam tada koliko je važno zauzeti se za svoj dom i obitelj, ali i da dobrota ima svoje granice. Uvijek trebaš pomoći, ali isto tako moraš znati kad je vrijeme da zaštitiš ono što je tvoje.
