Prvih par godina braka smo živjeli skroz normalno, sve je bilo potaman! govori Marijana, dvadesetosmogodišnja Zagrepčanka. Oboje smo radili, štedjeli svaku kunu za predujam za kredit za stan. S hranom nije bilo ni najmanjih problema. Moj muž je jeo što god se stavilo pred njega! Nisam se previše zamarala time kupila sam svestranu kuhinjsku spravu, kuhala brzo i jednostavno kaše, rižoto, juhice, nikada ni prigovora. Ma, ponekad moj Ante bi zamišljeno izjavio da bi volio nešto posebno…
Kakvo “posebno”?
Palačinke, recimo, punjene mljevenim mesom, ili štrukle, ili burek. Ima čovjek očito opsesiju za komplicirane recepte s pet faza: neki dio prokuhat, drugi ohladit, procijedit, mijesiti tijesto, još nešto pržit pa sitno nasjeckat prava zabava za štednjak cijeli dan, brrrr! Da ne bi pokušao kupiti gotovo u pekari ni slučajno! Hrana mora biti domaća…
Kad su krenule te kulinarske fantazije?
Negdje nakon dvije godine mog porodiljnog… Iskreno, meni kuhanje nije baš hobby, ali ipak uvijek kuham! Muž stvarno provede cijeli dan u uredu, zarađuje za nas. Nije nikad došao doma navečer a da ga dočeka prazna kuhinja. Uvijek ima nešto toplo, i to ne samo tjestenina i kobasice uglavnom jednostavno: krumpir i meso, piletina, juha, kiseli kupus, salata. I naravno, Ante se pobuni! Kaže, cijeli dan doma, a ne napraviš tijesto, domaće štrukle, sarmu… Razumijem, porodiljni znači gomilu vremena, cijeli dan slobodan, a dijete treba paziti na to frajeri obično zaborave…
Ma nije stvar ni u djetetu! Naša Lucija je pravi zlatni poklon; mirna, draga, može bit na stolcu pored mene u kuhinji, dobije komad tijesta i zabavlja se koliko treba. Pjevamo, pričamo pjesmice, dijete me ne uznemirava! Samo mi se ne da gubiti vrijeme na takve gluposti. Ionako to ni ne jedem na dijeti sam, smanjujem meso, brašno izbacila skroz. Da sad pravim domaće štrukle samo za njega? Nije mi baš to u planu…
Tako Marijana i Ante žive super: on trči s posla kući, nikad ne ostaje samo kod kolega na piću, korporativnu zabavu tolerira jednom godišnje na kratko, i pomaže oko Lucije sve iz dobre volje. Igra se, kupa dijete, šeta sa Lucijom.
Jedan problem: u zadnje vrijeme traži kisele paprike, nedavno smo se ozbiljno posvađali oko toga, pa ni riječ nismo progovorili nekoliko dana.
Moj Ante, iskreno, ne kuži koliko je teško: napraviti tijesto za jedno jaje, ispeći deset palačinki, puniti mesom? Uvreda! Misli da mu žena kuha usput, ono što je najlakše. Ne pokušava napraviti nešto novo, iznenaditi, razveseliti…
Baš mi nije lako! nervozna je Marijana. Prvo meso, pa tijesto, pa palačinke, pa punjenje… Ni ne bih to jela, pa još za mene i Luciju moram skuhati nešto drugo!
Marijana misli da danas nitko više ne radi domaće povetice, hladetinu, ni sarmu. Dobro, možda jednom godišnje za Novu godinu. Čak ni mladi nemaju snage oko svečane večere. U svakodnevici još manje. Ako baš želiš burek, naruči gotovi iz pekare doduše, nije povoljno, pogotovo s porodiljnim i kreditom na grbači. Da se ne lažemo, nije za svaki dan.
Ante je usporedio Marijanu sa svojom bakom, koja je “uvijek mirisala na pite i buhtle, radila dvadeset godina, imala petoro djece i sve stizala”.
Ma daj! Marijana se ljuti. Žene prošlog stoljeća nisu imale što raditi navečer. Nije bilo serija, ni interneta. Pa su si smišljale poslove veš, štrukle, nešto. Mislim da je bolje provesti vrijeme s djetetom prošetati, nego igrati se masterchefa tri sata na štednjaku…
Nedavno Marijana zove svekrvu, a ova milim glasom krene kako je put do muževog srca kroz želudac i kako nije teško napraviti što Ante traži. Očito se on već požalio svojoj mamici.
Rekla sam joj da ja ni ne jedem sarmu, pa mi se ne da raditi! Odmah, ko-ko-ko, kao da je to bogzna što, pa i muškarci bi kuhali!
A što vi kažete na mojeg gurmana? Da je bezobrazno od njega što traži svakodnevno kuharske akrobacije kad ima toplo, svježe na stolu? Da jede što se da i ne sramoti sebe, a ako želi kisele paprike nek ih sam napravi?
Ili bi Marijana trebala ipak udovoljiti željama svog muža?







