Dnevnik, 27. veljače
Moj suprug, 45 godina, zaboravio je na moj rođendan. Taj dan, umjesto da smo zajedno, on je otišao na pecanje s prijateljima. Za njegov izostanak sam mu pripremila iznenađenje koje sigurno više nikad neće zaboraviti…
On, koji pamti kad treba promijeniti ulje u autu, koji zna točno kad se okuplja društvo za pecanje i kada najbolje grize, već godinama ne može upamtiti ni jedan naš obiteljski datum. Prije bih ga spašavala natuknicama, ostavljala papiriće, direktno pitala. Ali 45. rođendan sam htjela dočekati drukčije bez podsjetnika i molbi. Naivno sam vjerovala da nas četvrt stoljeća braka ipak nečemu nauči.
Petak ujutro. Mario juri po stanu, trpa štapove i ruksak.
Danice, jesi vidjela moj termos? Dečki me čekaju, idemo na Kupu, sad najbolje grize! Vraćam se u nedjelju, nemoj me zvati, slaba će biti veza!
Brzo me poljubio u obraz, niti ne gledajući me.
Nemoj biti tužna, kupi si nešto fino.
Vrata su zalupila za njim. Pogledam u kalendar datum sam zaokružila crvenom. Moj jubilarni rođendan. Ne samo da je zaboravio, već je baš taj dan odabrao za odlazak s prijateljima.
Bolelo je. Onda se u meni sve smirilo, srce mi je postalo hladno. U glavi je samo plan sazrijevao kako pokazati mužu koliko mu je važnija štuka od supruge. U tišini sam krenula u svoju malu osvetu, kako bi idući put znao što znači propustiti nešto važno. Neće više zaboraviti moj rođendan.
Otkrivam što sam napravila
Mario je imao tajnu zalihu. Novac koji godinama skuplja za novi vanbrodski motor. Novčanice u sefu. Kombinaciju znam njegova savršena pamet tu i tamo popusti.
Bila je to velika svota. Skoro 40 tisuća eura. Otvorila sam sef i odlučila
Vikend sam provela onako kako si prije nikada nisam dopuštala. Naručila sam catering, pozvala prijateljice, ukrasila stan cvijećem. Veselje, smijeh, šampanjac. Drugi dan večera u restoranu s pogledom na Zagreb. Nakon toga dan u wellnessu.
Naposljetku broš, koji sam si godinama gledala, a nikad priuštila jer smo uvijek štedjeli za nešto naše.
Nedjelja navečer. Mario ulazi, sretan, kanta ribe u ruci.
Ajde, vidi ulova! Baš nam je bilo super!
Ulazi u dnevni boravak staje. Prazne boce na stolu, košare s cvijećem u kutu, vreće iz najskupljih dućana na kauču.
Što se ovdje događalo? Imali smo goste?
Jesmo, mirno odgovorim. Bio mi je rođendan. Četrdeset i peti. Sjećaš se?
On se ukoči, pa ispusti zrak.
Ma daj, Danice… Stvarno sam zaboravio, bio sam skroz u poslu. Znaš kak je…
Znam, prekinem ga. Zato nisam htjela potrošiti vrijeme na ljutnju. Sama sam organizirala sve. I poklon izabrala bez tvoje pomoći.
Gledao je prema radnoj sobi. Vrata od sefa malo otvorena. Preblijedio je i odmah utrčao unutra. Vratio se za minutu, praznog pogleda.
Di su novci? Tamo više ničega nema. Gdje je moj ušteđevina?!
Ovdje su, pokazala sam po sobi.
Sve si potrošila? Pa to je bio motor! Dvije godine skupljam!
A ja sam dvadeset i pet čekala, tiho, ali čvrsto sam rekla. Zaboravio si moj jubilej. Sad ćeš ga pamtiti.
Sjeo je na kauč i gledao u kantu ribe, potom u prazan sef, pa u mene. Teško je galamit jer je novac zajednički.
Čistio je ribu u tišini.
Prošlo je pola godine. Motor opet polako skuplja, ali sada mu u mobitelu pišu podsjetnici mjesec, tjedan, dan prije svake važne datuma. Nekad su lekcije skupe, ali ovu je upamtio za cijeli život.
