Imam 41 godinu i udana sam za svog supruga od svoje 22. Prije dva mjeseca prvi put sam sebi priznala nešto o čemu nikada nisam imala hrabrosti ni razmišljati naglas: nisam sigurna da sam ikad bila zaljubljena u njega onako kako ljudi opisuju ljubav. Bila je to sasvim obična večer; sjedila sam u dnevnoj sobi, buljila u televizor, kad mi je palo na pamet pitanje: zašto nikada nisam osjetila onu neku “leptiriće u trbuhu”, onu slatku nervozu, čežnju da potrčiš drugoj osobi u zagrljaj? Što sam više razmišljala, to mi je sve postajalo jasnije.
Dolazim iz teške obitelji. Otac mi je puno pio, godinama bi se vraćao pijan, trošio novac na alkohol i donosio napetost u kuću. Majka je čistila tuđe stanove, kako bi nadopunila ono što je njemu uvijek nedostajalo. Odrasla sam među svađama, umorom i napetošću. Kao tinejdžerica, nisam sanjala o ljubavi. Samo sam sanjala da pobjegnem iz te kuće, da imam svoj mir i konačno spokojno prespavam noć, a ne da slušam galamu svako jutro. Nisam tražila ljubav samo izlaz.
Mog supruga sam upoznala s 22 godine, a on je bio deset godina stariji. Već nakon mjesec dana veze on je počeo pričati o zajedničkom životu, kako bi mi pomogao i kako s nama vidi ozbiljnu budućnost. Nisam se ni zapitala volim li ga uopće. Samo sam u svemu vidjela priliku za bijeg, izlaz iz kuće iz koje sam oduvijek željela otići. Pristala sam bez puno razmišljanja. Spakirala sam stvari i otišla. Nisam imala vremena za dvojbe ili dublja preispitivanja samo snažnu potrebu da što prije odem.
Ne mogu reći da sam imala loš život. On je dobar čovjek, vrijedan, odgovoran. Nikada nam nije nedostajalo hrane, uredno smo plaćali najam, a kasnije kupili vlastiti stan. Obožava našu djecu i uvijek se brine za sve. Nikada nije bilo govora o prevari ili skandalima. Izvana naš brak izgleda “idealno”. Upravo to me najviše zbunjuje nema nikakvog ozbiljnog razloga što osjećam tu čudnu prazninu.
Volim ga, poštujem, za puno stvari sam mu zahvalna. Dao mi je sigurnost i mir. Ali, kad pogledam unazad, shvaćam da nikad nisam osjetila onu snažnu, strastvenu ljubav o kojoj druge žene pričaju. Nikad se nisam bojala da ću ga izgubiti, nisam osjećala ljubomoru, nestrpljenje kad ga čekam. Moja ljubav je bila više navika, zajedništvo, zahvalnost ali nije bila vatra.
Ne razmišljam o rastavi. Ne želim drugog muškarca. Nisam spremna uništiti svoju obitelj. Samo po prvi put osvještavam nešto što nikad nisam imala snage izgovoriti: možda to što sam godinama zvala ljubav zapravo nikad nije bila ljubav, nego potreba, sigurnost i želja za bijegom iz teške svakodnevice. Danas, s 41 godinom, s djecom koja su odrasla i domom koji je miran, to konačno shvaćam.
Ponekad se osjećam krivo što to uopće pomislim. Kažem si: “Kako se usuđuješ preispitivati nešto što ti je donijelo stabilnost?” Ali istovremeno osjećam da je pošteno biti iskrena. Možda je moj način ljubavi drugačiji. Možda sam prvo naučila preživjeti, pa tek onda voljeti. Ne znam. Znam samo da mi ova misao otvara puno toga što sam cijeli život skrivala, još od one male djevojčice koja je samo željela otići iz kuće.
Što biste vi napravili na mom mjestu?
Trebam savjet.
Imam 41 godinu i udana sam za svog supruga još od svoje 22. godine. Prije dva mjeseca počela sam razmišljati o nečemu što nikada prije nisam imala hrabrosti izgovoriti naglas: mislim da više ne…
