Mama i ja smo nedavno imali ozbiljnu svađu. Živimo u istom stanu u Zagrebu, a ona već godinama pokušava da me nagovori da se iselim. Naravno, nije uspjela, budući da sam prijavljen na toj adresi. Ne mogu vam ni nabrojati koliko sam različitih prigovora i izgovora čuo za to vrijeme. Toliko sam želio održati dobre odnose s najbližima.
Vjerojatno ćete i vi misliti da nije normalno živjeti s majkom sa trideset godina. Slažem se, ali kad sam se oženio mojom Darijom, jednostavno nije bilo druge opcije. Onda su stigli naši sinovi, pa nije bilo vremena niti mogućnosti za selidbu.
Često nemamo dovoljno novaca za to. Moja je plaća mala, a Darija radi od doma, ali nema uvijek posla zna proći tjedni bez ikakvih narudžbi i njen prihod stalno varira. Jedva uspijevamo otplaćivati kredit za auto, koji nam je stvarno bio potreban. Ni mama nije baš oduševljena time.
Zato smo i dalje zajedno s mamom. Realno, lakše je dijeliti troškove za režije i špeceraj. Osim toga, mogu ostaviti sinove kod nje kad zatreba, što nam je velika pomoć. No, zadnje dvije godine mama kao da ne odustaje stalno napominje da bismo trebali kupiti vlastiti stan i konačno se odseliti.
Volio bih, ali otkud nam toliki novci? Na početku je sve bilo diskretno, objasnio sam joj da jednostavno nemamo takvu opciju, ali polako štedimo. S vremenom je sve postalo napeto, pa se zbog toga stalno svađamo.
Darija ne želi ulaziti u raspravu jer ne želi probleme s punicom, i razumijem je, ali često mi nedostaje njezina podrška.
Što i može? Najbolje bi bilo kupiti stan, ali dok ne otplatimo kredit za auto, to je jednostavno nemoguće.
Razumijem želju moje mame za mirom u starijim godinama, no to mi nije dovoljno dobar razlog da nas izbaci. Osim toga, više puta sam čuo da mama planira ostaviti stan meni, pa zašto bih lutao okolo?
Nedavno smo imali ogromnu svađu i sad uopće ne razgovaramo. Povod je bio što je umrla moja teta pa je mama naslijedila garsonijeru u Rijeci.
Mislio sam da je to super vijest mama će se moći preseliti u manji stan i konačno imati ono što želi.
Ali mama ne želi napustiti stan, a odbila nam je i prepustiti garsonijeru. Samo je rekla da se moramo sami snaći.
Je li to normalno? Kako da nastavimo komunicirati?
Pisanje ovog dnevnika otvorilo mi je oči možda previše očekujem od drugih i premalo tražim rješenje sam. Naučio sam da ponekad treba prihvatiti realnost i krenuti dalje, jer mir u kući nije prvenstveno stvar prostora, već odnosa među ljudima.
