Ovdje živim, nasmiješio sam se i pustio Luciju u stan.
Samo uđi, ja ću odmah doći.
Lucija je nesigurno zakoračila unutra, osvrćući se nervozno po hodniku i nije žurila izuti cipele.
Nešto ju je mučilo…
Kad sam se ponovno pojavio na vratima, u njenim očima zaledio se pravi užas, ruke su joj se tresle, i bez riječi je iskočila iz stana.
Lucija, kamo ideš?!
Zapanjeno sam gledao prema otvorenim vratima, pa zatim prema Boni, koja je stajala uz mene…
Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi tako lijepa večer mogla završiti ovako.
Samo je otišla, ni riječi nije rekla?
nevjerici je pitao Borna kad sam mu ispričao što se dogodilo.
Ništa.
Samo je pobjegla.
Izgledala je kao da je duha vidjela.
Podigao sam kriglu s pivom, zamislio se gledajući u pjenu pa ju vratio na stol.
Ništa mi nije jasno…
Zašto tako?
Čega se toliko uplašila?
Ma, može tu biti svašta.
Jesi probao pitati je direktno?
Pitao bih da mi barem odgovara na pozive.
Od sinoć joj ne mogu doći do glasa.
Jesi probao otići do nje doma?
Nisam.
Znaš, Luciju sam pratio do ulaza, ali ne znam u kojem stanu živi.
Baš čudna situacija.
To ti kažem…
Baš čudno.
Sve je tako lijepo krenulo, a završilo glupo.
Možda još nije kraj?
Nemoj se dati obeshrabriti prije vremena.
Mislim da si se predomislila.
Drugo mi ne pada na pamet.
Ma u ponedjeljak ćete se vidjeti na poslu.
Otkrij sve onda ćeš znati na čemu si.
Luciju sam prvi put sreo u krcatom tramvaju zagrebačke Črnomerec linije.
Nitko nije htio pustiti mladu curu da sjedne, a ja sam joj ustupio mjesto.
Cijelim putem stajao sam kraj nje i smiješio se ko budala.
Jako mi se svidjela.
Rado bih nešto prozborio, ali žurio sam na posao i nikada mi nije odgovaralo da se upucavam pred svima.
Što da uopće kažem?
Ej, ja sam Luka.
Evo ti moj broj mobitela, nazovi me navečer nakon posla?
Glupo, jeftino.
Kad sam izašao iz tramvaja, nisam ni čekao hoće li i ona izaći.
Odmah sam produžio prema uredu.
Čudno, imao sam osjećaj da ide za mnom.
Ali nisam se okretao uvjeravao sam se da tako nešto postoji samo u filmovima i romanima.
Samo ti fali da poželiš pa da se ostvari… pomislio sam.
Zapravo bih volio.
Ali, znam da to u životu ne biva da sretneš curu i odmah se rodi ljubav za cijeli život.
Sat vremena kasnije, sjedeći za računalom, pokušavao sam izbaciti tu nepoznatu iz glave, ali nije išlo.
Dok sam tražio neki Excel u folderima, neprestano mi iskakala slika njenih očiju.
Kad sam otvorio mail kao da sam ugledao njen osmijeh.
Opsesija, što drugo.
I onda, kad je direktor Ivan Savudrija uveo nju u ured i predstavio: Nova kolegica, molim lijepo prihvatite je, bio sam uvjeren da sam počeo gubiti razum.
Vrijeme je za doktora.
Ispostavilo se da je stvarna, i da će raditi sa mnom u uredu.
Sudbina, nema što.
Lucija, nasmiješila se kad me upoznavala.
Već je popričala sa svima, ja sam bio zadnji.
Luka.
Drago mi je.
Nisam više znao što bih rekao.
I zbunio sam se, i sve mi se pomiješalo, a iznutra kao da lava gutaš.
Kasnije, kad bismo se sretali po hodnicima tijekom radnog dana, osjećao bih neki čudni poriv…
kao da bih mogao skinuti zvijezdu s neba, izroniti biser s dna Jadrana ili pomaknuti planine.
Za njen pogled, sve bih učinio.
Te večeri našao sam se s Bornom u Maksimiru, tamo gdje smo uvijek šetali pse.
Ispričao sam mu sve.
Prepoznao je odmah što mi se događa.
Prijatelju, zaljubljen si!
Jesam li?
Jesi!
Ja sam s Ivanom isto tako znao.
Pogledao sam je, i znao da želim biti s njom do kraja života.
Tako i meni s Lucijom.
Samo kad je vidim, želim biti s njom zauvijek.
E, pa sad je red na tebi da nešto poduzmeš.
Pozovi je negdje.
Možda u kafić ili kino.
Mislio sam, ali što ako me odbije?
Ako ne probaš, nećeš znati.
A ako previše čekaš, ugrabit će je netko drugi.
Možda već ima nekoga?
Bit će mi neugodno petljati se…
Onda barem znaš da si pokušao.
Ništa ne gubiš, a možda dobiješ sve.
I probao sam.
Nakon posla, pričekao sam Luciju na tramvajskoj stanici, nasmiješio se, zacrvenio kao klinka, ali skupio hrabrosti i pitao:
Znam da je iznenada, ali bi li možda večeras išli negdje?
U kafić ili kino, na primjer.
Lucija se osmijehnula i pristala.
Popili smo kavu u simpatičnoj maloj kavani, šetali smo noćnim Zagrebom grad je bio prazan, miran, kao da je samo za nas.
Pratio sam je do doma.
Sve je bilo bolje nego što sam se nadao.
Kad sam se vratio, prošetao sam s Bonijem, jer sam propustio večernju šetnju.
Zatim sam legao i do jutra gledao u strop, sanjareći…
Sanjao sam kako ću je zaprositi, kako ćemo živjeti skupa u Maloj Rakovici, imati djecu, svake nedjelje svi zajedno ići na Sljeme na izlet.
Činilo mi se kao da će se svi ti snovi uskoro ostvariti…
Prošla su tri mjeseca.
Najbolja tri mjeseca u mom životu.
Toliko toga se dogodilo.
Večere u restoranima na Gornjem gradu, romantični filmovi na otvorenom, prvi poljubac pod ljetnom kišom na Jarunu, ne mareći za prolaznike.
Lucija je bila nevjerojatna.
Dobra, skromna, smiješna, dražesna.
I zaista poštena.
Bio sam zahvalan sudbini što sam je upoznao.
Samo…
Jedini problem bio je što sam nakon svake šetnje s Lucijom morao još i svom Boniju priuštiti šetnju.
Živio sam sam, pa tko će drugi s psom osim mene?
Nije baš uvijek bilo zgodno.
Pokusao sam da nas troje šetamo zajedno, ali Lucija bi uvijek nelagodno šutjela ili odbijala izgovorima.
Idemo samo nas dvoje?
Što ako nam se ide usput na kavu, ili u kino?
S psa to baš nije praktično.
Dobro, slažem se, popuštao sam.
Kasnije sam je zaprosio i zamolio da se preseli kod mene.
Na zaruke je pristala, ali na preseljenje je oklijevala cijelo vrijeme.
Znam da nam je svadba tek iduće godine, ali mogli bismo već sada živjeti zajedno.
Barem ću biti mirniji kad si uz mene.
Obećala sam gazdarici stana da ću ostati do kraja godine.
Ne želim joj stvarati probleme.
Nije problem, platit ću joj preostala dva mjeseca, sve riješimo.
Hajde doći kod mene, pokazat ću ti stan i upoznat ćeš Bonija.
Siguran sam da ćeš ga odmah voljeti.
Lucija se smrknula, ali pristala.
Mene je voljela i odlučila je pokušati pokušati savladati svoj strah.
Ovdje sam ti doma, osmjehnuh joj se i pustim je unutra, kao prvi put.
Ponovno isti prizor: ona nesigurno kroči kroz vrata, čudno se osvrće i ne skida cipele…
Nešto nije bilo u redu.
Kad sam izašao iz kuhinje, nje više nije bilo.
Sasvim je pobjegla, bez riječi.
Beskrajno sam je zvao, nije odgovarala.
Tada sam se susreo s Bornom.
Trebao sam ga, i savjet i prijatelja.
Poslušao me i zaključio: čekaj ponedjeljak.
Na posao ipak mora doći.
U ponedjeljak sam bezbroj puta pogledavao na sat, gledao iz autobusa na stanici, ali Lucije nije bilo.
Svaki put bih osjetio grč u stomaku.
“Što ako ju je nešto snašlo?!”
Već sam mislio zvati šefa, kad sam je ugledao.
Hodala je polako, s podignutom kapuljačom, suza na obrazima, pogleda tužnog.
Lucija, čekaj!
Zastala je iznenada, okrenula se, i još se više smrknula kad me vidjela.
Lucija, što se dogodilo?
Zašto si pobjegla?
Zašto ne odgovaraš?
Ne znam više što da mislim.
Luka, oprosti…
Što se dogodilo?
Još pet minuta pa radno vrijeme počinje.
Možemo li večeras porazgovarati o svemu?
Odustala si od zaruka?
Ne želiš živjeti sa mnom?
uhvatio sam je za ruku.
Već dva dana sam na iglama, ne mogu dočekati večer.
Zato mi reci odmah što se dogodilo?
Oprosti, Luka, ali ne mogu živjeti s tobom, rekla je tiho i zaplakala.
Zašto?
Što nije u redu?
Jesam te uvrijedio?
Ne…
Onda?
Lucija je obrisala suze i pogledala me u oči:
Bojim se…
Čega?
Čega se bojiš, ljubavi?
Pasa se bojim.
Što?
Bonija?
Znaš da je dobar kao kruh, nikome ne bi naudio.
Mislio sam u sebi:
Eto, ipak je zbog psa
Ne, nisi shvatio.
Ne bojim se konkretno tvog psa.
Bojim se svih pasa.
Kad sam bila mala šest godina napao me staford dok me čuvala pijana prijateljica moje majke, a vlasnik ga nagovorio.
Jedva su me spasili.
Od tada užasavam se
Nikad nisi spomenula to
Nisam, jer mi je i pričati teško.
Gušila me panika još tada na dječjem igralištu kod Voltinog, dok me majka našla…
Ali po ulici je stalno pasa Nisi tamo imala problema.
Itekako mi je teško.
Na ulici je lakše: mogu produžiti, skloniti se, biti među ljudima.
Ali živjeti pod krovom s velikim psom poput Bonija ne mogu.
Ali to je iracionalno.
I znala si da ga imam.
Luka, trudila sam se.
Pokušala sam.
Zato sam ti i došla u goste.
Mislila sam da ću moći.
Ali ne mogu Izvini.
I što sad?
uzdahnuo sam, poslije sve ispričao Borni.
Volim je, i ona voli mene.
Ipak ne možemo zajedno.
Tako li to ide kod nas?
Valjda ne misliš odreći se Bonija?
pitao je Borna.
Ma kakvi!
Bonija ne bih dao ni za što.
Ali i Luciju volim.
E onda, bori se za sreću.
Kako?
Fobije se daju prevladati.
Probajte raditi s nekim tko se bavi time, možda psiholog.
Bila je.
Nije pomoglo.
Sad kaže da će pokušati dalje nešto, ali ništa ne obećava.
Imate volje i želje, to je najvažnije.
Pomozi joj, nitko drugi neće.
Ne znam odakle početi.
Prvo, izbjegavaj susrete u stanu kad je pas u blizini.
Pokušajte zajedno u šetnju na otvorenom, negdje gdje ste samo vi i pas.
Zvuči moguće…
Nadam se da će uspjeti primijetio sam tračak nade.
Naravno.
S vremenom će vidjeti da se od Bonija nema čega bojati.
Vrijedi pokušati.
Otkud ti auto?
začudila se Lucija kad je vidjela kako izlazim iz terenca pred njenim zgradom.
Posudio od prijatelja.
Znači idemo svi zajedno?
I pas?
Da, ali Boni će biti u prtljažniku, poseban pretinac za pse.
Ti sjediš naprijed, jako je sigurno.
Dobro…
Pristala je, ali napomenula: čim mi bude previše, idemo kući.
Za sat vremena bili smo na livadi kod Medvednice.
Pustio sam Bonija i upozorio ga da ne prilazi Luciji.
Lijepo je ovdje, rekoh tiho.
Je, predivno.
Preobuli smo se u gumene čizme kiša je padala danima, pa je šuma bila blatnjava.
Na stazi sam igrao s Bonijem lopticom sve da je držim podalje od Lucije.
Kako si, Lucija?
Ne znam Ne mogu reći.
Oči ni na tren ne miče s Bonija koji se vraća iz grmlja.
Slušaj, ljubavi.
Psi su kao ljudi ima ih svakakvih.
Onaj koji te napao bio je žrtva lošeg čovjeka, nisu svi isti.
Znam…
Kad prođe par ovakvih šetnji, naviknut ćeš se na pse, vjeruj mi.
Bacio sam tenisku lopticu i Boni je sjurio za njom.
Vau!
povikao je Boni.
Lucija se stresla.
To se on ne ljuti, zar ne?
Ma kakvi, radostan je jer je pronašao lopticu.
Njegova najdraža igračka.
Boni mi je vratio lopticu i čekao još bacanja.
Hoćeš ti pokušati?
nasmiješio sam se.
Što?
Baciti lopticu.
Probaj, molim te, jednom.
Bojim se.
Zatvori oči, ako treba.
Samo jednom.
Uzela je lopticu, zažmirila, pa bacila što dalje.
Bravo!
nasmijao sam se.
Boni, donesi!
Boni je potrčao i ubrzo se začuo njegov veseli lavež.
Pametan je stvarno.
Ma snalazi se sa sve.
Luka, hoćemo kući?
Može.
Boni, ajde!
Ali Boni nije dolazio, nego je i dalje lajao.
Idem vidjeti što radi, rekao sam.
Počekaj tu.
Idem s tobom!
Probijali smo se kroz gustiš, kad smo ugledali Bonija kako laje na lopticu koja je plutala na vodi.
Dobro, sad mi je jasno, rekoh.
Što?
Boni se boji vode, ne može do loptice.
Morat ću ja.
Dobro da imam čizme.
Boni se boji vode?
Mislila sam da se psi ničega ne boje…
I psi imaju svoje strahove.
Prije šest godina ga izvukao iz Save, bio je štene, od tada ne voli vodu ni lokve.
Nisi u opasnosti?
Da to nije močvara?
Sve miriše čudno.
Ma nije, obična lokva od kiše.
Rekao sam psu:
Boni, pričekaj.
Gledaj kako idem po tvoju igračku.
Krenuo sam, uskočio u vodu i iznenadio se kad sam propao do koljena.
Boni je zalajao glasnije.
Sve je okej?
viknula je Lucija.
Sve dobro, samo je dublje nego sam mislio.
Jedva sam došao do loptice, voda skoro pojas, okrenuo se brzo natrag.
Ali noge su se sve više lijepile za mulj.
Kad sam bio skoro na suhom, shvatio sam da više ne mogu ni koraka.
Luka, zašto stojiš?
Izlazi!
Ne mogu…
Pokušao sam maknuti noge, ali bezuspješno.
Voda već do pasa.
Kako ne možeš?
Mislim da si imala pravo, ovdje je močvara.
I to gadna, brzo vuče dolje.
Boni je gledao sa zabrinutošću, ali nije mogao ni on u vodu.
Luciju je uhvatila panika.
Taman što sam viknuo: Lucija, pomozi!
Nađi štap, nešto dugačko!
drhtavim prstima izvadila je mobitel, ali signala nije bilo.
E, još mi i to fali…
Nije znala što će.
Kako će prići, kad između nas stoji veliki pas?
Srce joj je kucalo kao ludo.
Boni je lajao, gledao Luciju, kao da moli pomoć, a ona je gotovo pobjegla.
Sva prošla trauma prošla joj je kroz mislima: najradije bi pobjegla, ali Luka je u opasnosti.
Lucija, pomozi!
Smogla je snage, pronašla debelu granu.
Dohvatila je, dotrčala do mene, pružila mi ju, čvrsto sam je uhvatio i povukla me što je mogla.
I dok nije uspijevala sama, Boni se priključio.
Stajao je tik uz nju, i tada joj pas više nije bio strašan.
Sad je mislila samo na mene.
Zajedno, uspjeli su me izvući iz močvare.
Mokri, blatni, iscrpljeni, legli smo na travu.
Ali najgore je prošlo.
E, cure moje…
ne znam što bih bez vas zagrlio sam najprije Luciju, pa Bonija.
Bukvalno ste me spasili.
Strašno sam se uplašila…
Samo nemoj reći da imaš novu fobiju, pokušao sam se našaliti.
Imam, dragi.
Shvatila sam da najviše na svijetu se bojim da te izgubim.
Taj je strah najjači od svih.
Lucija je pogledala psa i snažno ga zagrlila.
Hvala ti, Boni!
Hvala ti što si bio tu!
Uvečer, nakon vruće kupke i finog ručka, mi troje smo se zavalili na veliki kauč i satima gledali filmove o psima.
Ništa drugo Lucija tog dana nije htjela gledati.
A meni i Boniju nije bilo teško praviti joj društvo.
Najvažnije od svega te večeri svi smo shvatili: strah da se izgubimo veći je od svih drugih i sada je taj strah zajednički.
