Moja rođena sestra ima tu neku čudnu crtu. Uporno uzdiže svoje dijete u nebesa i smatra da svi oko nje moraju doživljavati isto što i ona. E pa, jasno vam je nisu svi baš u tom klubu obožavatelja.
Njezin mali ima tek pet godina. Nemam ja ništa protiv toga naravno da ga svi volimo, pa smo rod rođeni, ali to je otprilike to. Dovoljno imamo svojih briga i vlastite djece.
Moja sestra je, pak, uvjerena da je njezina kćer posebna poput diplome svete Katarine. Svi ju trebamo oslovljavati kao anđelčić. A kako anđeli ne griješe sve što taj anđelčić napravi, treba joj biti oprošteno. Bez iznimke.
Paulina, naravno, to priželjkuje, al zato nitko ne skače od sreće kad ona dođe u goste. Pravilo vrijedi i kad mi idemo k njoj nekako, bolje mi je ostati doma. Sve to ne bi bilo toliko neugodno da na kraju nismo i kolegice na poslu, još u istoj tvrtki što je za domaći reality show. I tako, trebala sam s njom porazgovarati nešto važno.
Ajde svrati, zove me sestra telefonom, napravit ću ti omlet, tvoj najdraži. Vidimo se za ručak!
O da, priznajem, u kuhinji je prava carica, posebno kad je njezin glasoviti omlet u pitanju.
Dolazim odmah, kratko sam odgovorila i spustila slušalicu.
Izletjela sam van i tražila ključeve auta. Na brzinu trknem do pekare da uzmem nešto slatko čuj, ne ide to bez kave ili čaja. Uglavnom, dođem ja, a ona već sjedi i hrani malu, maše mi da sjednem za stol. Pridružim im se, pričamo o svemu i svačemu i odjednom čujem:
Na, jedi, reče mi sestra dok gura tanjur s omletom sumnjivog izgleda. Kristina nije pojela sve.
E to mi je dotuklo živce:
Zar nemate čistih tanjura u kući? procijedila sam kroz zube, pokušavajući ostati pristojna.
Moja Kristina je najčistije dijete na svijetu. Ruke joj se sjaje, ko suze na svadbi, odgovorila je, privlačeći malu bliže sebi baš dok je ova kopala nos.
Tu sam bacila ručnik i više me nitko nije vidio na ručku kod sestre.
Što biste vi napravili na mom mjestu?
