Dječak se probudio iz sna od majčinog jecanja.
U sanjivoj tišini, dječak polako prilazi krevetu svoje majke:
Mama, boli te?
Matija, donesi mi malo vode!
Odmah, utrčao je u kuhinju.
Vraća se s punom šalicom:
Mama, uzmi, popij!
Na vratima se začuje kucanje.
Sine, otvori!
Sigurno je baka Ivka.
Ulazi susjeda, s velikom šalicom u ruci:
Kako si, Marica?
dodiruje joj čelo.
O, imaš temperaturu.
Donijela sam ti vruće mlijeko sa maslacem.
Popila sam lijekove.
Trebaš u bolnicu, dobar tretman…
Trebaš se bolje hraniti, a tvoj hladnjak je prazan.
Teta Ivka, već sam sve kune potrošila na lijekove, suze joj klize niz bolesno lice.
Ništa ne pomaže.
Idi u bolnicu.
Kome ću ostaviti Matiju?
A komu ćeš ga ostaviti ako umreš?
Nemaš ni trideset, ni muža, ni novaca, milovala ju je po kosi.
Dobro, ne plači!
Teta Ivka, što da radim?
Zovem doktora, izvadi telefon.
Nazvala, raspitala se.
Rekli su da će doći danas.
Ja idem.
Kad stignu, pošalji Matiju po mene.
Susjeda odlazi u hodnik, a dječak polako iza nje:
Bako Ivka, neće mama umrijeti?
Ne znam, sine.
Treba Boga moliti da pomogne, a tvoja mama ne vjeruje u njega.
Hoće Djed Bog pomoći?
nada mu sije u očima.
Treba u crkvu otići, svijeću zapaliti, moliti…
Tada pomaže.
Idem ja.
***
Vratio se Matija majci zamišljen:
Matija, sigurno si gladan, a nemamo ništa.
Donesi dva čaše.
Kad je donio, majka je podijelila mlijeko:
Pij!
Popio je, ali je bio još gladniji.
Marica je to odmah primijetila.
Teško je ustala, uzela novčanik sa stola:
Evo pedeset kuna.
Idi kupi dva bureka i pojedi ih putem, a ja ću pokušati nešto skuhati.
Idi!
Otpratila ga do vrata, a sama, uz zid, krenula prema kuhinji.
U hladnjaku, stare sardine, malo margarina, na prozorskoj dasci dva krumpira i jedna glavica luka.
Treba skuhati juhu…
Zavrtjelo joj se u glavi, nemoćno je sjela na stolicu.
«Što mi se događa?
Nemam više snage…
Do polovice godišnjeg odmora prošlo, novaca nema.
Ako ne krenem raditi, kako da spremim Matiju za školu?
On uskoro kreće u prvi razred.
Nikoga od rodbine nemam, nitko ne može pomoći.
A bolest još pritišće.
Trebala sam odmah u polikliniku.
Ako sada ležim, kako će Matija ostati sam?»
Teško je ustala i počela guliti krumpir.
***
Glad je bila velika, ali misli Matije lebdile su negdje drugo:
«Mama jučer cijeli dan nije ustala iz kreveta.
Možda stvarno umre?
Teta Ivka je rekla, treba Djedu Bogu moliti pomoć», zastane i…
skrene prema crkvi.
***
«Već pola godine sam doma sa bojišta.
Čudo da sam uopće živ.
Sada barem mogu hodati, ali uz štap.
Na brojne rane više i ne mislim.
Ožiljci na licu?
Sada je svejedno, ionako se više nitko neće udati za mene», s tim mislima Krešimir šeta prema crkvi.
Treba staviti svijeće za dečke…
Danas je godina što su poginuli, ja sam ostao živ.
Dvadeset godina prošlo je od vojske.
Sada sam običan čovjek, al kako je teško osjećati se nepotrebnim.
Mirovina je dobra, ima za život, a u banci još imam dovoljno ugovorenih kuna.
Što mi sve to znači kad sam sam?
Kod crkve stoje prosjaci.
Krešimir vadi nekoliko stotinjak kuna i daje im:
Molite za moje poginule prijatelje, Damira i Gorana!
Ulazi unutra, kupuje svijeće, pali ih i recitira molitvu, onu koju ga je velečasni naučio:
Pomiluj nas, Gospodine naš…
Prekriži se, izgovara riječi, pred očima, kao živi, stoje njegovi prijatelji.
Kada završi molitvu, samo stoji i prisjeća se teške prošlosti.
Dječak, mali, mršav, staje kraj jeftine svijeće, zbunjeno gleda oko sebe.
Prilazi mu starija žena:
Hajde, pomoći ću ti!
Zapalila mu svijeću, postavila je.
Sad se prekriži, tako!
pokazuje mu.
I reci Gospodinu zašto si došao.
Matija dugo gleda na ikonu, zatim govori:
Pomogni, Djed Bog!
Mama je bolesna.
Osim nje nemam nikoga.
Učini da ozdravi.
Mama nema novaca za lijekove.
Ja uskoro idem u školu, a ni torbu nemam…
Krešimir, oduzet, promatra dječaka.
Sve njegove brige, prije deset minuta ogromne, postaju sitne, odlaze u drugi plan.
Želi viknuti:
«Ljudi, zar nema nikog tko bi pomogao ovom djetetu i kupio majci lijek, njemu školsku torbu?»
Dječak gleda i čeka čudo.
Mali, pođi sa mnom!
odlučno reče Krešimir.
Kuda?
dječak uplašeno gleda strašnog strica sa štapom.
Saznamo koje tvojoj mami lijekove trebaju i idemo u ljekarnu.
Stvarno?
Djed Bog mi je prenio tvoju molbu.
Zaista?
radosno pogledava sliku.
Pođi!
nasmiješi se muškarac.
Kako se zoveš?
Matija.
Zovi me stric Krešimir.
***
Iz stana se čuju glasovi majke i susjede:
Teta Ivka, koliko je toga propisala, a lijek je skup.
Kako da skupim toliko novaca?
Imam samo petsto kuna.
Matija odlučno otvara vrata.
Glasovi utihnu.
Susjeda gleda prema nepoznatom muškarcu, s uznemirenim šaptom:
Marica, gledaj!
Marica gleda, zaleđena.
Mama, koje ti lijekove trebaju?
Stric Krešimir i ja idemo u ljekarnu kupiti.
Tko ste vi?
iznenađeno pita Marica.
Sve će biti dobro, osmjehne se muškarac.
Dajte recepte!
Ali imam samo petsto kuna.
Matija i ja ćemo naći novac stavio je ruku na dječakovo rame.
Mama, daj recepte!
I Marica ih daje.
Osjeća, nekako, da strašni čovjek ima dobro srce.
Marica, što radiš?
susjeda progovori kad izađu.
Ti ga ne poznaješ.
Teta Ivka, vjerujem da je dobar.
Dobro, Marica, idem ja!
***
Marica sjedi i čeka sina, koji je otišao sa tim muškarcem.
Zaboravila je na bolest.
Vrata se otvaraju, prvi ulijeće sin, lice mu blista:
Mama, kupili smo ti lijekove i razne slastice za čaj!
U vratima stoji muškarac, i on, kao Matija, sretno se smiješi, zbog čega mu lice nije više tako strašno.
Hvala vam!
lagano se nakloni žena.
Uđite!
Muškarac pokušava izuti cipele, uspijeva to teško jer je nervozan.
Uđe u kuhinju.
Sjednite!
govori Marica.
Muškarac sjedi, pokreće glavu, ne zna kam bi sa štapom.
Dajte, ja ću staviti!
postavlja ga tako da mu bude blizu.
Oprostite, nemam čime vas ponuditi.
Mama, kupili smo s stricem Krešimirom, sin stavlja proizvode na stol.
Ajme, što ste sve kupili!
uzdiše Marica; pola su nepotrebni slatkiši.
U paketu je skupa čajna mješavina.
Idem skuhati čaj.
Kuhala je čaj, činilo joj se da je bolest uzmakla, ili da ne želi izgledati tako bolesno pred ovim čovjekom.
Kao da je to naslutio, muškarac upita:
Marica, teško vam je?
Vidite kako ste blijedi.
Nije ništa…
Popit ću lijekove.
Hvala vam!
***
Pili su aromatičan čaj sa slasticama, gledali Matiju, koji je živahno pričao.
Ponekad se pogledi susretali.
Svi troje osjećali su zadovoljstvo se družiti za stolom.
Ali sve dobro jednog dana završi.
Hvala vam!
Krešimir ustaje i uzima štap.
Idem, morate se liječiti.
Veliko hvala!
Marica ustaje za stolom.
Ne znam kako zahvaliti.
Krećemo prema hodniku, majka i sin za njim.
Stric Krešimir, dolazit ćete opet?
Naravno!
Kad tvoja mama ozdravi, idemo svi kupiti ti torbu za školu.
***
Muškarac je otišao.
Marica sklanja sa stola, pere suđe.
Sine, gledaj televiziju, ja ću leći malo.
Leže i zaspi čvrsto.
***
Dvije su prošle tjedana.
Bolest uzmakla, očito su skupi lijekovi pomogli.
Posljednjih dana Marica i radi, jer je kraj mjeseca, i prozvala su je iz godišnjeg.
Drago joj je, platit će joj.
Već je počeo kolovoz, od plaće treba Matiju spremiti za školu.
Ove subote ustali su rano, doručkovali.
Matija, pripremi se!
Idemo u trgovinu pogledati što treba za školu.
Dobili su ti novce?
Još nisu, ali idući tjedan će biti.
Posudila sam tisuću kuna, usput ćemo kupiti nešto u dućanu.
Dok su se spremali, zazvoni portafon.
Tko je?
pita Marica.
Marica, to je Krešimir…
Htio je govoriti još, no ona je već pritisnula dugme.
Mama, tko je?
iz sobe izlazi sin.
Stric Krešimir!
ne skriva radost.
Super!
Ulazi, još na štapu, ali…
kako se promijenio.
Skupocjene hlače i košulja, moderna frizura.
Stric Krešimir, čekao sam vas raspoložen dočekuje dječak.
Obećao sam ti, podiže blistave oči.
Pozdrav Marica!
Pozdrav, Krešimire!
Prijelaz na ti oboje iznenadi i razveseli.
Već ste spremni?
Krenimo.
Gdje?
još je zbunjena Marica.
Matiju uskoro čeka škola!
Krešimir, nemam…
Obećanje je obećanje.
***
Marica bira u svakom dućanu najjeftinije stvari.
Nije imala viška novaca, ni rodbine, ni muža.
Osim onog iz učilišta, koji je nestao.
Sada kraj nje stoji čovjek, s divljenjem gleda njenog sina.
Kupuje mu sve za školu, ne gleda cijene, samo pita njeno mišljenje.
Puni vreća vraćaju se doma na taksiju.
Marica trči u kuhinju.
Marica, zaustavlja je Krešimir.
Ajmo svi skupa prošetati, negdje ručati.
Mama, idemo!
sin ju zgrabi.
***
Te noći Marica nije mogla zaspati.
Vrtjele su se slike današnjeg dana.
Njegove oči, pune nježnosti, stajale su pred njom.
Sada, hladni um i vruće srce, razgovarali su:
«Nije lijep, hramlje», rezolutno kaže razum.
«Dobro je, ima blagi pogled, voli me», uzvraća srce.
«Petnaest godina je stariji».
«Pa što, Matiji je kao otac.»
«Možeš naći mladog, zgodnog.»
«Bio mi je takav, nek mi sad bude dobar i pouzdan.»
«Sanjarila si o drugom mužu…»
«A sada o ovakvom!»
«Brzo mijenjaš želje?»
«Samo, našla sam njega…
Volim ga!»
***
Vjenčanje je bilo u istoj crkvi gdje su se Krešimir i Matija upoznali, prije tri mjeseca.
Krešimir i Marica stajali su pred oltarom, štapa više nije bilo, a Matija je gledao ikonu onog sveca kojem se molio.
Od srca reče:
Hvala ti, Djed Bog!
