Bila sam kod Mire doma, kad se iznenada pojavio njezin otac. Donio je punu vrećicu namirnica s placa i zatekao nas u dnevnom boravku, gdje su crvene papuče plesale same od sebe po tepihu. Odmah mu se podigla obrva kao stara vremenska prognoza, i počeo je pokazivati nelagodu zbog mene. Mira ga je odvela u kuhinju, ali jasno sam čula kako me mrzi, tiho galami: Seoska djevojka! Sanja o našem stanu! Govorio je da me vidio kako kružim oko njihove kuće, kao da sam njezinu lavandu zalijevala lažnim namjerama. Gotovo me optužio da sam opsjednuta, kao da su moji koraci ostavili tragove po njegovoj bradi.
Najčudnije je bilo što mu je Mira odgovarala isto tako suho, tvrdeći da zajedno samo mjesečno radimo u univerzitetskoj knjižnici i zato lutamo iako smo potajno već dva mjeseca imali vezu, a ja sam joj jedva stigla reći da činjenica što moji roditelji imaju kuću na periferiji ne znači da sam sa sela. Zapravo živimo vrlo blizu centra, imamo lijepu dvoetažnicu i moj otac vodi vlastiti obrt. Da, ne vozim luksuzne strane automobile niti vičem na tržnici da dolazim iz bogate obitelji, ali tako je bolje. Tako se razlikuju ljudi poput Mire i njezinih.
Mama mi je uvijek govorila: Nemoj pričati o bogatstvu, jer osoba koju voliš ne smije gledati u tvoje kune, nego u tvoje srce. I stvarno, ne bi se smjela sramiti mene, pa makar na prvi pogled nisam bogata. U tom snu, te riječi su izlazile iz ribica koje lebde iznad stola, a otac je nestao u magli začina, dok su papuče nastavile svoj ples po tepihu.
