Imam 30 godina kad je tata otišao na drugi svijet.
Danas sam 32, a zadnji naš razgovor još pecka, kao da je bilo jučer.
Oduvijek sam bio onaj problematični, mali s glavom u oblacima započinjao sam stvari, rijetko dovršavao.
Studirao sam tri različite smjerove na tri zagrebačka fakulteta.
Prvi sam ostavio nakon drugog semestra jer mi je postalo dosadno.
Drugi sam prepustio nakon četvrtog počeo sam preskakati predavanja, izlazio previše, rasipao se, tražio sebe po pivskim terasama.
Treći sam napustio već pred kraj prvog semestra, brže nego što sam skinuo skripte s interneta.
Dok su moje sestre, Nikolina i Marija, završavale faksove, diplomirale, započinjale ozbiljne poslove, ja sam skačući s ideje na ideju ponavljao naći ću ja nešto svoje.
Svi doma su to vidjeli, ali tata jedini zaista osjetio.
Tata mi je bio čovjek, ne samo otac bio mi je i prijatelj.
Vodio me na biljar u Kavana, na Dinamove utakmice, pili smo pivo na terasi subotom poslije roštilja s njegovom ekipom.
Sestre su imale rasporede, ocjene i odgovornosti, a kod mene je uvijek bilo: Ma ti si muško, naučit ćeš život na cesti.
Odrastao sam slobodno, bez pravih pravila, bez ozbiljnog pritiska.
Godinama mi se to obilo o glavu nisam znao zadržati ništa: ni faks, ni posao, ni ritam.
Tri mjeseca prije nego što je otišao, imali smo najteži razgovor ikad.
Sjeli smo u dvorištu.
On je pušio, ja sam gledao mobitel.
Zamolio me da ga ugasim.
Rekao je: Sine, nisam razočaran u tebe razočaran sam u sebe.
Krivo sam te odgojio.
Razmazio sam te.
Štedio sam te svega težeg.
Napravio sam te slabim za život. Šutio sam.
Oči su mi gorjele, ali nisam pustio suzu.
Htio sam reći nešto jako, nešto zrelo, ali nije išlo.
Samo sam mu obećao da ću se promijeniti.
Nije odgovorio.
Gledao je u zemlju.
Tri mjeseca kasnije, jedne obične nedjelje, ustao je, otišao oprati zube i srušio se na pod.
Sve je bilo iznenada.
Nije bilo posljednjeg pozdrava.
Nije bilo bolnice.
Nije bilo zadnjih riječi.
Nisam izgubio samo tatu izgubio sam jedinog koji je vjerovao da mogu, čak kad mu se čekalo do besvijesti.
Nakon pogreba bio sam ljut na sebe.
Prestao sam izlaziti, prestao piti, prestao tratiti sate.
Upisao sam faks ponovno ovaj put Pravo, jer sam morao dokazati nešto.
Ustajem u šest, radim po sat-dva u pekari, učim navečer.
Dogodi se dan kad ni pojesti nemam volje, ali guram.
Svaki ispit držim za njega.
Svaka položen predmet je kao da mu kažem: Vidiš, mogu.
Prošle su dvije godine.
Napredujem.
Ne propuštam semestar.
Ne bježim s predavanja.
Ne tražim izgovore.
Sestre me gledaju drugačije i podržavaju me.
Mama kaže da bi tata bio ponosan.
Ne znam bi li bio ponosan ali barem ne bi otišao s mišlju da je sve bilo promašaj.
Najteže nije učenje.
Nije posao.
Nije ni umor.
Najteže je što mu ne mogu javiti ne mogu mu reći da sam prošao težak ispit, da sam bolji, da živim drugačije.
Bio je moj partner za avanture, onaj koji me učio da živim bez straha, ali i nesvjesno ostavio bez strukture.
Sad je red da sam složim vlastite temelje.
Ponekad kasno dolazim doma s ruksakom punim knjiga, sjednem na krevet i gledam fotku nas dvojice šetamo Maksimirom, pivica u ruci, osmijesi široki.
I izgovorim u sebi: Stari, nisam ti stigao dokazati na vrijeme, ali nisi skroz pogriješio sa mnom.
Želim biti najbolja verzija sebe zbog njega.
Nadam se da ću uspjeti.
Imala sam 30 godina kada je tata otišao na nebo. Danas imam 32, a naš posljednji razgovor još uvijek boli kao da se dogodio jučer. Oduvijek sam bila “problematično dijete” – počinjala sam stvari i nikada ih nisam završavala.
