Subota, 15. lipnja
Danas sam vodio svog sina Darija kod bake u Splitu. On je prava faca u našoj obitelji, iako ima samo pet godina, svi ga doživljavaju kao pravog školarca. Svi ukućani se prema njemu odnose kao prema odraslom čovjeku, pa nikad ne razmišljamo o tome da ga stavimo sebi u krilo kad putujemo busom. Uvijek mu kupimo posebnu kartu, ovoga puta sam za njegovo sjedalo platio 650 kuna. Dario je dosta visok i težak za svoju dob, teško ga je držati na rukama, a usto bi sigurno okrznuo cipelama druge putnike. Ionako sam siguran da bi svima bilo manje neugodno da sjedi sam.
Sjeli smo naprijed, odmah do prozora, da nam bude lakše sići prije ostalih. Prije polaska sam vozaču objasnio da moj sin ima svoju kartu, da ne bi slučajno nekog stavio na njegovo mjesto.
Izašli smo iz grada, kad se autobus zaustavio kraj ceste. Snažna žena, oko pedeset godina, ušla je unutra. Posvuda iza nas bilo je slobodnih mjesta, ali ona je sjurila naprijed kao da joj život ovisi o tome. Bus je malo zateturao dok je prelazila kroz kabinu, a ostali putnici su šutjeli i gledali je kako dolazi. Kad se napokon smjestila i zalupila vratima, vozač je tiho uzdahnuo, znajući već s kim ima posla.
Djevojko, stavi dijete sebi u krilo, izderala se prema meni. Mirno sam joj objasnio da sam platio Darijevo mjesto i da ga neću prebacivati sebi u krilo. Vozač je odmah stao na moju stranu, rekao joj da ode prema slobodnim sjedalima naprijed. No žena je prigovorila da ona uvijek sjedi uz prozor na ovoj liniji i da je lakše nama pomaknuti se. Tvrdi da je redovita na tom autobusnom pravcu, da joj pripada to mjesto.
Nisam popustio ni pedalj. Počeli smo voziti brže, a ona je ostala stajati kraj nas, ne želeći otići u stražnji dio autobusa. Kuhao sam iznutra, ali nisam htio pred Darijem praviti scenu. Uključio sam ga u razgovor, pričali smo o tome što će cijeli dan raditi kod bake. Vidio sam kako ženi smeta što sam smiren, pa je još glasnije viknula: Pomakni dijete i pusti me da sjednem! Smirenim tonom sam joj odgovorio da to ne dolazi u obzir Dario je odrasliji nego što se čini, ima svoju kartu i mi smo prvi odabrali sjedalo. Ovdje nema rezerviranih mjesta.
Vozač nije skidao pogled s ceste, ali se vidjelo da mu takve situacije nisu nepoznate. Putnici su u početku ignorirali scenu neki su bili na mobitelima, drugi su spavali. Polako, ipak, javili su se sa savjetima: Gospođo, sjednite na prazno mjesto. Nemojte vikati kao da ste doma. Ona je tvrdila da ne može naprijed zbog svoje građe, premda je svima bilo jasno da se inati i da baš želi naše mjesto.
U busu je nastala buka. Onda je došlo do prekretanja: vozač je naglo zaustavio autobus, izašao iz kabine, uzeo ženi torbe i izbacio ih ispred autobusa, pa je zamolio i nju da izađe. Dok je žena shvatila što se događa, vozač je već sjeo i nastavio put. U autobusu je zaderala tišina. Onda smo spontano skupili novac, svatko je dao nešto kuna, da vozaču nadoknadimo izgubljenu zaradu zbog nje. Kad smo stigli u Split, predali smo novac vozaču, a on je bio toliko zahvalan da je obećao da je neće više pustiti u autobus, jer s njom uvijek ima problema.
Shvatio sam danas da nekad mirnoća i odlučnost mogu puno više od galame. Ponekad samo trebaš ostati svoj i podržati one kojima je to važno dok drugi novacama živiš bez brige.
